„Ćaleee!“
„Molim?“
„A zašto ste vi poubijali sve one ljude u Srebrenici?“
„Vidiš sine, da mi nismo njih poubijali, oni ne bi nama napravili baš ništa.“
Kao i prošle godine, u Srebrenicu putujem s Udrugom Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske iz Siska. Naše su odredište Potočari, selo u općini Srebrenica u kojem se nalazi Memorijalni centar Potočari-Srebrenica koji se sastoji od spomen obilježja i mezarja, groblja u kojem su pokopani ostatci žrtava pobijenih na području enklave Srebrenica. Datum je 11. srpnja. Sjećanje na 1995. godinu kad je Srebrenica pala u ruke agresora čime je započeo genocid nad Bošnjacima. Dok se vozim u autobusu, pogled zahvaća Drinu, ljepoticu koja je tuđom krivnjom postala, suučesnik zločina. „Nikad ne bih rekao, otvara se ljepota, pitoma, miroljubiva, nikad ne bih rekao, što čovjeka navede da odabere, da to ne bude? Zašto ljepota mora nositi breme?“ U Potočarima smo, mjestu bivše baze UN-a u kojoj su tisuće ljudi bezuspješno pokušali pronaći zaštitu međunarodne zajednice, ostavljeni, prepušteni, neljudima. Ovdje je previše svega; bijeli nišani, nadgrobni spomenici, zeleni tabuti, ležajevi za pokojnike, bol, tuga, nemoć, patnja, nepravda, bijes, previše pitanja…Zašto? Zašto su morali biti ubijeni? Zašto ste dopustili da ih ubiju? Zašto ste šutjeli? Zašto ih niste zaštitili? Zašto ste ih ubili? Zato što su Bošnjaci? Muslimani? Zato što su Osmanlije prije 5. stoljeća osvojili Beograd? Zašto ste odabrali baš njih? Zato što su vam bili pri ruci, a nisu imali oružja da se brane? Zašto ste uživali? Zašto ste samo slušali zapovijedi? Kako živite danas? Sa svojom obitelji? Svojom djecom? Sami sa sobom? Kako se opravdavate? Treba li nečovjeku uopće opravdanje? Na današnji dan ovdje je mnoštvo ljudi. Svi su oni došli odati počast, pokazati suosjećanje, osuditi zločin. Volonteri nude okrjepu u obliku sendviča, vode i slastica. Posvuda se može vidjeti Srebrenički cvijet ili cvijet „Sjećanje“ Ovaj simbol genocida u Srebrenici osmišljen u udruženju „Gračaničko keranje“ iz Gračanice. Cvijet je izrađen od čipke. Jedanaest bijelih latica koje simboliziraju 11. dan mjeseca srpnja 1995, godine, kada je započeo genocid u Srebrenici. Bijela boja simbolizira nevino ubijene ljude. Latice okružuju zelenu sredinu koja je simbol nade u mir i vjere da se takav jedan zločin više nikad neće ponoviti. Svaka obljetnica genocida u Srebrenici završava dženazom, ukopom i namazom, molitvom spojenih u jedno. I dvadeset tri godine nakon počinjenog zločina još uvijek se vrše ukopi. Dijelovi jedne žrtve često su pronađeni u više masovnih grobnica (sekundarne, tercijarne), uslijed premještanja tijela koje su agresori planski i proračunato vršili kako bi sakrili tragove svojih zločina. Kod pojedinih žrtava pronađena je i ukopana tek jedna kost. Broj ubijenih je 8372. Ubijani su muškarci, dječaci i žene, među kojima i trudnice. Jedna od najpotresnijih priča je ona o ocu Rami kojeg su srpski vojnici prisilili da doziva sina koji se sakrio, govoreći mu da im neće ništa, a zatim ih obojicu ubili. O tome svjedoči i skulptura „Nermine, dođi“ u Sarajevu. Na svakom nadgrobnom spomeniku stoji ajet iz sure El-Bekare: „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate.“ Unatoč velikoj boli, sa govornice se ovdje nikad ne mogu čuti pozivi na agresiju, rat ili izlijevi mržnje, već samo riječi utjehe i nade. Dok šetam uokolo, zapravo i ne želim sresti nikog poznatog, iako ih sigurno ima. Ne želim na ovakvom mjestu čavrljati, fotografirati se, niti upoznavati. Mimoilazim se s tisućama nišana, u misli mi dolaze živi; dvije djevojke, moje vršnjakinje, poznanice. Obje žrtve isključivosti, mržnje, genocida. Njihovi su roditelji ovdje negdje, na mjestu gdje nitko ne bi trebao biti. Jednom sam negdje pročitao misao da je svaki nanovo izgrađeni minaret srednji prst agresoru koji ga je porušio. Takvima vidim i sve ove nebrojene ljude koji su došli, koji svake godine dođu, na ovo mjesto. Na mjesto koje ih ne želi; Njegova Svetost Da laje Dodik, policija Davež entiteta koja, zapravo, ni sama ne želi biti ovdje, načelnik Srebrenice koji nikad neće priznati da ovo postoji, da je genocid stvaran pa sve do tihe većine koja „se ne bavi prošlošću“ Srebrenice, baš kao što se nije bavila ni njenom mučnom sadašnjošću dok se ona dešavala. Ali zato, svi ti insani, na čelu sa spomenute dvije hrabre i snažne djevojke koje su opstale, izborile se, školovale, koje su žive i koje žive, od kojih je jedna i sama stvorila novi život kroz svoje tri prekrasne kćeri. Svi su oni zajedno jedan podignuti srednji prst. Svi su oni prkos koji govori: “Ovdje smo! Snažni smo! Složni smo! Ne zaboravljamo! I niste uspjeli!“ Uostalom „Bosnom nikad niko nije uspio da vlada. Uvijek mu se to samo činilo.“

Za PS portal Denis Vidović

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here