Duhovi, odnosno duše umrlih, su bestjelesne prikaze pokojnika koje se nisu pomirile odlaskom s ovoga svijeta. Nepravedno ili prerano preminuli, duhovi se nerijetko zadržavaju među živima, nesvjesni ili svjesni vlastitog postojanja.

Postoje mnogi svjedoci koji su javno govorili o svojim iskustvima, odnosno susretima s dušama koje pripadaju drugome svijetu. Također postoje svjedoci koji o svojim viđenjima nikada nisu progovorili, jer nepisano pravilo glasi: o tome se ne govori. Zašto je tako možemo samo pretpostavljati. Pojedinci se boje kako će ih ostatak društva odbaciti, proglasiti čudacima, a drugi se boje kako će priznanjem o viđenome samo udaljiti duše od sebe i iste im se više neće htjeti javljati.

Duhove možemo podijeliti u nekoliko skupina. Poltergeist je naziv za bučne duhove koji se javljaju pomicanjem predmeta, zatim postoje oni koji su opterećeni posljednjim događajima iz života, te se bave isključivo ponavljanjem istih, dok recimo interaktivni duhovi pokušavaju ostvariti kontakt i komunikaciju sa živima.

O temi duhova napisane su mnoge knjige, snimljeno je nebrojeno dokumentarnih i igranih filmova, a među najboljima je zasigurno nadnaravna drama „Šesto čulo“ koju je 1999. godine napisao i režirao M. Night Shyamalan. Bruce Willis glumi prerano preminuloga dječjeg psihijatra koji se i dalje bavi svojim poslom te liječi dječaka Colea Seara (Haley Joel Osment), izmučenog i izoliranog dječaka koji ima sposobnost viđenja i komuniciranja s mrtvima. Ekranizacija je prilično potresna i potiče na razmišljanje o zaboravljenom duhovnom životu.

Život je užurban, kreće se teško jer je zarobljen u okovima kapitalizma, nepravde i loših vijesti. Nerijetko čitamo o tome kako je netko ubio nekoga, a zatim i sebe, stoga se nameće pitanje: da li su ti ljudi ikada razmišljali što će se dogoditi s njihovim dušama i dušama onih koje su usmrtili? Da li su svojim potezima zapravo okončali patnje ili su ih tek produžili u vječnosti?

Da, promišljanje je ono što nedostaje ljudima današnjice. Reakcije su burne, nagle, baš onakve kakve obično nastaju u neorganiziranome i neobrazovanome društvu. Razmislimo o tome dok ne bude prekasno. Život možda čeka i nakon života.

Mario Lovreković – Lovra
Foto: YouTube screenshot

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here