Boba, ili prezicnije rečeno Slobodanka Boba Vuić je petrinjska pjesnikinja. Sasvim dovoljan razlog da ju predstavimo onima koji ju ne poznaju i porazgovaramo s njom.

Stih Antuna Branka Šimića kaže “Pjesnici su čuđenje u svijetu.”Slažete li se s tim? Koji su vaši počeci?
Pjesnici uistinu jesu jedno veliko ili malo čuđenje u svijetu, često i sebi samima, jer ponekada čitajući sebe same ne znaju od kuda je to izašlo, i pitaju se da li je to uistinu poteklo iz njih, ili je to ipak samo komadić velike slike dodirnute prstom neopipljive kreacije.
Smatrati se pjesnikom pitanje je neke osobne prirode, ili potvrde većeg auditorija. Mislim da je svaki čovjek unutar sebe jedan pjesnik, pitanje je sklopa unutarnjih i vanjskih okolnosti, te koliko je netko spreman pustiti da to nešto izađe iz njega na površinu, bojeći se sebe ili drugih, hoće li to u vanjskom svijetu biti prihvaćeno, što je nevažno, jer puštanjem te rijeke nepreglednih slika i misli pojedinac u stvari oslobađa svoju kreativnost, koja ga u jednom velikom dijelu ispunjava i liječi.
Tako i sama, ne bih bila toliko slobodna nazvati se pjesnikinjom, već samo ženom s olovkom u ruci, kojoj je ona sredstvo i lijek za sve one dubine što ne znaju kuda bi, ne znaju kako bi se izrazile kroz drugi medij, te im je ovaj najbliskiji.
Kao i sličnima, povezanost sa pisanjem počinje još u osnovnoj školi, čitanjem Cesarića, Ujevića, Tadijanovića, Parunice, Kovačića, Kaštelana i ostalih da ne nabrajam, te se razvija prepoznavanjem tadašnjih učitelja i učiteljica, uključivanjem u literarne i recitatorske grupe. Kod mene je veliku ulogu odigrala moja tadašnja razrednica Milka Pjevalica sa kojom sam prošla nekoliko natjecanja i susreta recitatora diljem cijele bivše Juge. Pisanjem se nastavljam baviti tijekom srednje škole, no nekako više za svoju dušu.
Kao i mnogima rat je donio svoje, te sam imala dugi prekid i fazu mirovanja.
Tek kasnije, u srednjim godinama, kada se život stabilizirao, dopustila sam si ponovo uzeti olovku u ruke, i pisati opet onako, samo za sebe.
Vječiti sam sanjar i nepopravljiva romantičarka, pa su mi ljubav i priroda stalna inspiracija. Utočiste za pisanje nalazim u Kupi, nasipu, nebu, suncu, mjesecu, zvijezdama, vjetru, posmatranju tog nepresušnog svijeta ispod površine, glasa ptice, zvuka disanja, šaputanja lišća. Sve je to ono što me nosi i na površinu izbacuje to nešto.
Ne mogu se baš pohvaliti sa previše pročitanog, uvijek se zadržim na onome što mene dotiče, a to su vječiti Neruda, Tagora, Jesenjin, Prevert, Rilke, Petrarka, Lorka. Tu su uvijek prisutni Domović, Tomaš, Zal Kop, Igor Varga, Maja Šiprak.

Imate na stotine napisanih pjesama, a zanimljivo je da ih pišete u pokretu?

Hm…pisanje u pokretu…da, kroz pokret se probudi ta poticajna sila, kao da progovori, ukaže na prizore, slike. Pokret me usmjeri prema unutra, potakne na pisanje. Tako su te nepregledne šetnje nasipom do Selišta, uz Kupu i Petrinjčicu izrodile stotine pjesama. Dešava se to i u vožnji autom do posla u Zagreb, pa nerijetko na semaforu uzmem olovku i papir što sjede na suvozačevu sjedalu, našvrljam početak, sredinu, kraj ili sve.
Pisanje u pokretu je posljedica i višegodišnjeg vježbanja yoge što kroz pokret usmjerava fokus prema unutra.

Studeni 2016. Mala dvorana Hrvatskog doma Petrinja. Predstavljanje zbirke pjesama s 1. književnog natječaja PS portala “Petrinjske staze.” Kako je taj događaj izgledao iz vašeg kuta?

Studeni 2016…predstavljanje zbirke Petrinjske staze…uh da…vatreno krštenje…prvi javni izlazak pred publiku sa nečim svojim.
Bilo je javnih nastupa kroz osnovnu školu sa recitatorima, ali ovo je nešto sasvim drugačije, druga priča. Svojevrsni “porod”…trema, strah…hrpa treme…puno podrške mojih sinova : Borne i Bojana, prijateljica : Sandre, dvije Kristine, Tamare, Dunje, Božice.
Čitati u svome gradu je uvijek veliki izazov. Tu živiš, ljudi te poznaju, imaju neku predožbu o tebi, većina ne zna da pišeš.

Tri Art Koktela su iza vas?

Nakon “proboja leda” , tri Art Koktela : Sisak – Zagreb – Petrinja. Uh…puno treme…pripreme…odabir pjesama…selekcija. U svakom slučaju tri prekrasna iskustva, sa puno dragih starih i novih ljudi, osjećaj zajedništva i pripadnosti. Trema…da..nešto manja, ali uvijek prisutna, samo što se s vremenom naučiš nositi s njom, držati ju pod kontrolom, iako se noge još uvijek pomalo tresu. No bez nje to ne bi bilo to. Kako je jedan stand up komičar rekao : “Kada više na budem osjećao tremu, neću to više raditi .”
Na Art Koktelima sam čitala po dvije pjesme, osim na zadnjem tri. Tematika : ljubav, život, moj grad, uobičajene slike svakodnevice pretočene kroz moje oči.
Publika na takvim događanjima uvijek je divna, podržavajuća, poticajna i inspirativna za dalje. Svaki pljesak je potvrda da si nekoga dotakao, da je razumio i možda pronašao djelić sebe u tvojim pjesmama.

Jeste li ikada pomislili da je moguće da će se pojaviti neka medijska ekipa u vašem životu i jednostavno vašu poeziju objaviti tisućama ljudi?

Kao djevojčica sam maštala o pisanju, izdavanju ili objavi svojih pjesama, ali kao što to biva sa nekim snovima, ostavi ih život putem u nekoj sporednoj ulici da čekaju ili izblijede. Stvarno nisam pomišljala da je moguće objavljivanje mojih radova…tako da ova naša “lokalna” medijska ekipa radi posao širih razmjera koji u svakom slučaju treba pozdraviti. Ekipa dr Strižaka, PS portalovci su jedna velika obitelj entuzijasta, vizionara i volontera koja iz ničega, bez ičega stvara čuda. Približava poeziju običnom puku, čitanjima u caffe barovima, afirmira i potiče nepoznate i amatere.
Zato moram reći jedno veliko Hvala dr.Strižaku, svim PS-ovcima i naravno, mom prijatelju Cobri, koji je dakako “kriv” za sve moje pročitano i poslušano do sada.

Za kraj, svim čitateljima i pratiteljima PS-portala, cijeloj ekipi portala, kao i svim malim i velikim dušama želim pune košare zdravlja, veselja, radosti, ljubavi i pozitivne energije za ostvarenje tih nekih ljudskosti što život znače. Sretna Vam Nova 2018. Da se više volimo, grlimo, smijemo, da budemo više ljudi, manje neljudi. A onima koji pišu velika i mala slova, riječi razumljive i nerazumljive, želim što više olovaka, papira otisaka u samoostvarenju. Pišite, pjevajte, slikajte, stvarajte i uživajte prvo u sebi da bi i drugi mogli uživati u vama.
Sretno !

S Bobom za PS portal razgovarao Miroslav Šantek

Foto: Sandra Magdić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here