Hodam
ponovo hodam
zakriljena gradskim nasipima
Hodamo
zamotani jedno drugim
obavijeni nijemom tišinom
ona najjasnije priča
leđa su korita rijeke
život se kičmom ulijeva u ušće
Hodam
stabilno se vraćam
nestabilnom svijetu
netragom nestaju mora tjeskobe
sreća je epitet
pridodajem ju koracima
etnicitet očiju
zapečatio je srodnost
to isto čuvstvo
kojim smo se prepoznali
u šarenilu različitosti
Hodam
ponovo hodam
Hodamo
nebitno što smo goli i bosi
ponovo izrođeni
bez bioloških roditelja
rođeni jedno u drugome
zacementirali smo
sve druge puteve do srca
Hodam
Hodamo
zajedno
držeći se za ruke
a ne dotičući se prstima
bez puno riječi
bez djela
slikama u glavi družimo se
smjelo miješamo čokoladu i med
bez mirisa žurbe
solmizacija duša
novi je jezik prepoznavanja
Hodam
Hodamo
Nas dvoje
istim koracima
jednim stopalima
Slobodanka Boba Vuić
Foto: Cobra
