Da li ste se ikad zamislili koliko se promijenio izgled našeg zavičaja po završetku Domovinskog rata? Mogu li se prepoznati sela? Možemo li se uopće sjetiti kako su nekad izgledala? Koliko je ostalo pustih ognjišta, zauvijek napuštenih sela, neizoranih njiva, nepokošenih livada? Znam, reći će praktičari: sve je izbrojeno, postoji statistika. Ali, brojke se pročitaju i zaborave. Što skrivaju, otkrit ćemo pokušamo li proći jedva prohodnim putovima koji su vodili u sela nekad puna života i kada po ranjenim stablima starih voćki pokušavamo pronaći dvorišta i okućnice. Sela su to koja se neće obnoviti i što vrijeme više odmiče, manje je izgleda da se život u njih vrati. Jedno od njih je i Donji Selkovac – selo u viduševačkoj župi. Pronašla sam stari trag o nastanku sela Selkovec. Piše tako u jednoj listini neki Mato Sučec i njegova braća 30. svibnja 1701. biskupu zagrebačkom žaleći se na pobunjene Vlahe koji su ih prognali sa njihovih posjeda u Selkovcu «zemlye vu Szelkovecz zovuche… vu kojeh zemlyah ladaniu mirovnom bili szmo ovo tri letha chela y cheterto poteklo.» Ipak, unatoč progonu, naselili su Sučeci ovo selo i više od tri stoljeća ovdje živjeli baš kao i Hodalji, Hotnjani, Jelekovci, Perekovići, Strgari…
Ovdje je i Biščanovo. Kako svjedoči Lopašić, nastalo je krajem 16. st. kada su Hrvati katolici izbjegli pred turskom silom iz starohrvatskog Bišća, a nekoliko se obitelji zaustavilo kod Kupe stvorivši naselje Biščanovo. Tu su još Velika Turčenica, Trstenica i Baturi i vrelo Medekovac koje je dao urediti Tomo Šašo. Na betonskoj ploči koje danas više nema, bilo je zapisano: «Uvijek teci, svakog poji i do vijeka tu postoji.» U betonskim koritima pojilo se blago iz čitavog sela, a izvor nikad nije presušio.
U Donjem Selkovcu je kapelica sv. Ane. O životu u tom selu ovako mi je jednom pričala starica Jana Sučec (r. 1920.) «Ovdje se dobro živjelo. Puno smo delali, a to je sve naše (pokazuje drhtavom staračkom rukom nizinu prema potoku) pa sem mogla i kopati i kuvati…Moj pokonji stari imal je kovašnicu – konje je potkival i gumenjake delal. E, ti moji Sučeci sve su znali delat – i tambure, i kubure, a sad više nema nikoga». Saginje glavu i otire suzu s naboranog obraza. Nadovezuje se sin Ivan: imali su prošćenje za sv. Janu. Par godina bilo je baš ono pravo: s licitarima, muzikom i mnogo svijeta. A sad nigdje nikoga…Ni Ivana ni starice Jane danas više nema.
Ipak, i ove se godine kao i nekoliko prethodnih, obilježio blagdan zaštitnice sv. Ane, sv. misom koju je u subotu 21. srpnja kod kapelice služio viduševački župnik Marijan Štingl. Okupljenima je govorio o uzoru obitelji sv. Joakima i Ane i potrebi da danas sačuvamo obiteljske vrijednosti i baštinu predaka. Zbog vrijednosti koje su se izgubile, trebamo se vraćati natrag. Sv. misu su uveličale Vidušljanke pjesmom, a poslije je uslijedilo druženje, pjesma i ples.
Danas Slavica Crnković, još pod dojmom skromnog selkovačkog proštenja, na društvenoj mreži piše: “Bolje da izgori selo nego običaji, a izgorjelo je stvarno, a običaji se održavaju, iako je sve manje ljudi. Gledam te ljude koji su nekad živjeli u selu, mislim je li im bolje sada ili nekada. Sigurna sam da su puno radili i manje imali. Što bi bilo da rata nije bilo? Ne znamo…. Ne želim dalje ni misliti…ne želim zaključivati….jedino sam sigurna da bi bili živi oni kojih sada nema i to je najveća tragedija. Dobro je rekao naš vlč. Marijan – vratimo se u prošlost samo zbog onih vrijednosti ljudskih koje su ljudi tada imali: obitelj, međusobno poštivanje, plemenitost, radišnost…“
Eto, život tu posustaje. Održao se dugo, stotinama godina, mukotrpan, zaliven suzama, krvlju i znojem, a sad se predaje. Razasuti svijetom u potrazi za boljim i lakšim životom, sinovi i kćeri ovog kraja možda neće svojim potomcima ni reći kuda im sežu korijeni. A trebali bi…jer, da bismo znali kuda idemo, moramo znati i odakle smo došli…

Slike: Slavica Crnković
Tekst: Katica Gašljević Tomić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here