Sahrana je ceremonija koja obilježava smrt jedne osobe ili više njih. S obzirom na vjerske razlike, pa i one geografske, obredi se u mnogočemu razlikuju. Neki svoje mrtve pokapaju u zemlju, neki ih spaljuju, poneka indijanska plemena imala su otvorena groblja gdje bi umrli ležali na drvenim platformama, dok su Vikinzi tijela svojih uglednika zakapali tijekom priprema za konačni sprovod. Taj se pak sastojao od niza brutalnosti: tražila se ropkinja koja bi nakon mučnih tortura završila s tijelom uglednika, ubijale su se životinje, pripremalo pivo, hrana i sve bi se to zajedno stavljalo na brod koji bi naposljetku bio spaljen. U Indiji su nekoć supruge žive spaljivane pored tijela svojih muževa, u starom Egiptu su mumificirali tijela pokojnika, u Japanu su se budisti živi mumificirali izbacujući vodu iz tijela i sjedeći u kamenoj prostoriji, ponegdje su tijela ostavljana životinjama kao hrana, uglavnom tijekom evolucije ljudi su izmišljali razne načine za konačni oproštaj od pokojnika. U Hrvatskoj se tijela obično pokapaju u zemlju, spaljuju ili se poklanjaju u medicinske svrhe.

U mnogim kulturama postoje vjerovanja o životu poslije smrti, reinkarnaciji i slično. Moguće su ljudi tim vjerovanjima pokušavali zatomiti strah od smrti, mada postoje mnoge priče koje govore da ljudska energija ostaje, odnosno da duša nastavlja živjeti. Pravu istinu ćemo svi jednom doznati.

Tijekom sahrana od pokojnika se dolazi oprostiti mnogo ljudi. Najbliži članovi obitelji, prijatelji, poznanici, kolege s posla, pa što je prisutan veći broj ljudi, to se više čini kako je pokojnik bio dobra osoba koju su mnogi cijenili i voljeli. Međutim postavlja se pitanje: koji su zapravo pravi razlozi dolaska svih tih ljudi? Da li su svi došli iskazati poštovanje preminulom, ili su neki prisutni iz drugih pobuda?

Na sahranama je moguće vidjeti sve i svašta. Nekima se pojave i supruga i ljubavnica pa nastane kaos, kod nekih dolaze poslovni konkurenti koji sve promatraju sa smiješkom, nekima odbiju doći djeca pa ostali krenu sa šuškanjem i međusobnim ogovaranjem, za nekima se rone suze, a zapravo se misli: Eh, neka mu je. Imaju li takve sahrane smisla ili bi bilo bolje da uz pokojnika doista budu oni najbliži koji su ga doista voljeli?

Jer, posljednji oproštaj bi trebao biti čin poštovanja s najvećom dozom ljudskosti.

Mario Lovreković – Lovra
Foto: YouTube srcreenshot

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here