Znaš li što ostaje u onom prostoru između dvije zavjese
kad sunce zalazi i to malo svjetlosti te sjeća da si živ?
Neko glupo kajanje.

I onda biram mrak.

Biram da sve uništim i da budem najgora verzija sebe.
Da ne postoji mamurluk nikada se ne bi trijeznila.
Vrludam mislima po glavi kao nekom go kart razonodom.
Vrludam po životu kao bezglava kokoš po našem dvorištu u vrijeme klanja.
Samo trzaji.
Postajem besmislena i riječi me napuštaju.
Postajem besmislena i sa mnom tone svijet oko mene.
Pa te skidam iz navike.
Pa se skidam iz navike.
Ništa na nama nije golo osim tijela,
A zbilja,
To je samo tijelo.
Leševi u klaonici
Kutije za barbike
Kore od banana
I naša tijela.
Suština nam je nagrizla utrobu a mi se još diramo među nogama i mislimo kako to nešto znači.
Uzbuđenja su nam jeftina
Strasti krivo usmjerene
Diram te iz navike

I onda biram mrak.

Anđela Bugarin, Kaštela (dobitnica prve nagrade na 1. književnom natječaju PS-portala)
Foto: Ana Štajcer

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here