Svakako je rano bilo kada izgubiti kontrolu nad sobom, točnije izgubiti moć kretanja. Nemam riječi za tu grozotu. Hodao sam svijetom zdrav, mobilan, jak, a onda odjednom više nije bilo snage u meni. U prvom naletu napustila me pokretljivost donjih, a zatim i gornjih ekstremiteta. Trup mi je bio oslonac, kralježnica je izvodila svoju melodiju, ali ostatak orkestra jednostavno nisam čuo niti razumio, jer note su očito pisali izmučeni skladatelji prljavih primisli. Pritisak koji sam osjećao nije opisiv, jer načela ga je bol, ali ona koja jede srce – ne fizička, tako da se očitovanjem iste mogu teško pozabaviti. Ipak, invalidnost je nastupila, moje tijelo nije moglo obnašati potrebite radnje i predao sam se očaju. Prvenstveno sam žalio samoga sebe, bio sam jadno sebičan i gotovo da sam se dokrajčio zaražen isključivo obogaljenom tugom, ali potom sam počeo gledati i na druge koje sam imao pored sebe. Suprugu i petero djece. Prekrasna slika sretne obitelji s glavom koja je otpala.

Isprva sam boravio isključivo u dnevnoj sobi koja je bila gnijezdo obiteljskog zadovoljstva. Odnos nije bio narušen, a kada sam imao određene potrebe, koje mi je supruga pomagala obaviti, djeca bi napustila prostoriju. Kratko vrijeme je prošlo i napustio sam naše gnijezdo. Supruga je zaključila kako je bolje da boravim na katu kuće, isključivo, jer moje stanje polagano deprimira djecu. Naravno da sam se složio s njom, misleći na djecu, i pomogao joj da me odvuče u našu spavaću sobu. Od toga dana, u toj sobi, spavao sam usamljen.
Prvih par mjeseci djeca su me obilazila, posjećivala, te provodila sve moguće vrijeme sa mnom, a onda najednom više nisu dolazila. Supruga se promijenila, gotovo je prestala komunicirati sa mnom i obavljala je samo ono nužno – hranjenje i presvlačenje. Pitao sam za djecu, često, ali nije mi htjela govoriti o njima. Ignorirala je moje postojanje.
Jednog dana sam poželio da me smjesti u moja, invalidska, kolica te postavi pored prozora kako bi odozgo promatrao djecu u igri i radosti. Isprva je negodovala, ali zatim je popustila te pristala učiniti traženo. Uživao sam u pogledu na svoje potomke. Skakali su opušteni, pjevali su, igrali se, međutim moje srce je postalo pukotina koja je nastavila svoju krivulju propadanja i nisam mogao sreću oživjeti dovoljno jako. Nemoć me ubijala, a nitko nije imao odgovor za moje stanje. Kako zdrav muškarac može ostati nepokretan u udovima u tako kratkom vremenu?

I sve više me morila briga. Sjedio sam tako pokraj prozora i gledao u dvorište po čitav dan. Kada nije bilo djece promatrao sam drvenu kućicu za ptice koju sam postavio netom prije nego sam olabavio izvana. Ispočetka oko kućice nije bilo niti jedne ptice, a onda odjednom na desetke njih svaki božji dan. Djeca više nisu bila u dvorištu kako bi se igrala, a koliko nije bilo njih toliko je više ptica bilo.
Ipak, djecu sam čuo dolje u kući, razgovarala su, objedovala, lupkala žlicama i vilicama po tanjurima, govorila si nježne pozdrave prije spavanja – sve je bilo normalno, ali ja nikoga nikako nisam mogao vidjeti!
Supruga je i dalje izbjegavala razgovor, bilo koji način komunikacije, a ja sam sve više sumnjao u njezinu izravnu umiješanost u moje stanje.
Prestao sam piti i jesti i tako izdržao čitava dva dana. Rekao sam joj da želim vidjeti djecu i da ću tek onda nastaviti s hranjenjem sebe. Nije pristala na moje uvjete, a i mislim da za moje riječi nju iskreno nije bilo niti briga. Hranu mi je donosila, pa istu tu netaknutu i odnosila.
Sve umorniji i dalje sam dane provodio pored prozora; četvrti dan nisam ništa okusio i počeo sam polagano umirati. Osjećao sam to. Pomirio sam se sa sudbinom, vjerovao sam u svoju istinu, zaključio sam kako me draga supruga truje i kako je sve proizašlo upravo iz toga. Djecu sam i dalje čuo i to mi je bilo dovoljno. Kućica za ptice bila je puna stanara.

Sjedio sam tako, tog četvrtog dana, glava mi je počela padati, kada odjednom trnci u rukama. Pa u nogama. Trgnuo sam se naglo, pa pokušao pomaknuti mali prst lijeve ruke. I uspio sam! I kažiprst je proradio, i palac, i druga ruka i noga – i sve!
Ustao sam naglo te kriknuo u veselom tonu na sav glas. Pogledao sam kroz prozor – kućica za ptice bila je prenastanjena. Čuo sam djecu kako se smiju, dovikuju si nešto i krenuo sam prema njima. Nisam razmišljao o razlogu naglog ozdravljenja, jednostavno sam gorio od želje da ih sve zajedno zagrlim i izljubim, a zatim sam planirao ozbiljnije porazgovarati s njihovom majkom.
Otrčao sam dolje po tvrdim betonskim, nedovršenim, stubama i ušao u naše staro gnijezdo. Djeca su se i dalje smijala, samo što je soba bila nekako jezivo napuštena. Okrenuo sam se oko svoje osi – apsolutna praznina upotpunjena glasnim dječjim uzvicima. Sabrao sam se, promotrio okolinu još jednom i shvatio: dječji glasovi dolazili su iz zvučnika našeg glazbenog stupa. Glasovi su bili snimljeni.
Tijelo mi se streslo samo od sebe, dlanom sam se počeo udarati po čelu kao da sam umni patnik i brzo sam izišao van. Dvorište je bilo jednako prazno, ali kućica za ptice to nikako nije bila. Potrčao sam prema njoj i pljeskanjem dlanova pokušao otjerati sve te ptice kako bi provjerio što ih sve to toliko privlači.
Prišao sam joj, pogledao unutra, i sve mi je odmah bilo jasno.
Vratio sam se u kuću, isključio ponavljanje zvuka na glazbenoj komponenti, te se uputio ravno u podrum kuće.

Svi su bili tamo. Osim moje supruge nitko nije imao prste niti oči. A ona, kao da je sretna, osmjeh, sklopljene ruke, kao da je posljednji dah uputila upravo i jedino Bogu. Očito je smogla snage zamoliti za oprost, za razumijevanje, za kartu prema nigdje.
Vratio sam se u dvorište, prazan, mrtav, a ptice su i dalje jele prste i oči moje djece.

Mario Lovreković – Lovra

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here