Bilo je pomalo neočekivano vidjeti na zalijepljenim plakatima po gradu i na fejs stranicama događaja najavu koncerta Gorana Bareta i Majki u Glini. Naravno da nam se osmijeh razvukao preko lica jer dugo nismo vidjeli Bareta u blizini, tako da je nepobitna činjenica da ljudi koji za Dan grada Gline organiziraju trodnevne koncerte definitivno u ovim krajevima to rade najbolje. Glina je najmanji grad u usporedbi sa svojim susjedima – Petrinjom i Siskom, ali za svoje građane (i sve one koji dođu u taj banijski gradić) ponude za svačiji glazbeni ukus ponešto. Jedan dan je rezerviran za tamburaše, narodnjake i slične stvari, jedan za rock orijentiranu publiku, a treći za razne zabavnjake i toje ono što nedostaje i smeta ljude u drugim gradovima koji nemaju mogućnost dobiti glazbeni koncert kakav očekuju.
Glina te noći 7. kolovoza 2015. je bila vrući grad pun ekipe koja se slila iz Siska i Petrinje prema tamošnjem ŠRC Banovac, asfaltiranom prostoru pored nogometnog stadiona i nasipa rijeke Gline – reklo bi se na kraju sela – protor idealan za fešte i koncerte. Veliki i mnogobrojni tobogani svojim bojama i vriskom onih koji se voze i vrte iznad tla stvarali su dobar ventilator i rashlađivali noć, a ispred prostora za koncert kojeg je publika dobrano popunila poredali su se štandovi, šankovi stolovi i stolice – bilo je za jesti i piti, bio je i rokenrola i to onog pravog.
Predstavljati Bareta i tu razuzdanu i beskompromisnu vinkovačku ekipu već tridesetak godina navučenu na prljavi garažni rock za svakog tko ih je ikad čuo i nema nekog smisla, a taj prljavi i potpuno drugačiji rock od onog što se danas svira, svi smo te večeri i dobili. Majke su bile uigrane, žestoke i svirački vrlo raspoložene, a sam Bare “rasturao” se do kraja. Beskompromisno je derao glasnice kao u najboljim mladenačkim danima i svi smo dobili priliku (što smo i uradili) da te noći baš kao u pjesmi A ti još plačeš, dobijemo priliku ugristi crnog đavla za muda. Kako je koncert tekao, publika se sve više raspamećivala i uživala u nesvakidašnjem događaju. Bilo je i neuobičajenih detalja za pamćenje: neka ekipa je imala dobre majice na kojima je pisalo kao na ekranu s početka filma Ratova zvijezda: New York, London, Paris, Jukinac… Ili neočekivani ulet gospodinama u zlatnim godinama života koji se zaletio među publiku i na podu zavrtio se na leđima kao pravi brejkdenser iz osamdesetih…
Te noći svi smo dobili dobru porciju čistog rokenrola.
M.Šantek

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here