Ratništvo, bitka, sukobljavanje, to je sasvim u redu ukoliko se borbe odvijaju isključivo unutar naših glava. Razmišljati je zdravo: pokušati razumjeti sve što nas okružuje, dolaziti do odgovora na nepoznata pitanja, imati srce i biti milostiv, dušu hraniti dobrotom. Boriti se sam sa sobom, ne biti u sukobu s drugima.

Ponekad je unutarnja borba pogubna za pojedinca, jer isti ne pronalazi odobrenje okoline koja je naviknuta na međusobne mentalne ili fizičke sukobe i tu jedinka pobjegne u sebe misleći kako s njom nešto nije u redu jer se ne slaže s ostalima, ne želi se prilagoditi njihovom načinu razmišljanja i rješavanja problema. Pacifizam je teško oživjeti, kao i sanjati o utopiji, jer rijetki to čine, pa zadržati mir u sebi postaje veliki problem.

Ponekad se čini kako ljudi priželjkuju nevolje, odnosno sami ih sebi stvaraju. U vječnoj su potrazi za bogatstvom bez rada, željni su moći ne uvidjevši kako njihovo umno stanje nije dovoljno snažno da bi vladali. Naša okolina prepuna je takvih ljudi, onih podobnih – ne i stručnih, a pogotovo mentalno ispravnih. I njih se tolerira jer su „iznad naroda“ koji ionako ne vidi dalje od prsta pred nosom. Guske u magli je dobar termin, istinit. Vječno živimo u prošlosti, prisjećamo se, predajemo se tragedijama koje su nas nekoć zadesile i tu nema napretka. Ukoliko pogledamo današnje svjetske državnike vidjet ćemo populizam, licemjerje, samoljublje, pa čak i drskost prema vlastitom narodu.

Treba li tako živjeti ili treba potražiti drugi način čekanja smrti u dolini suza? James Redfiled je u romanu „Celestinsko proročanstvo“ rekao jednu vrlo zanimljivu i istinitu tezu: „S vremenom će ljudi sagledati kako se svemir sastoji od jedne dinamične energije, energije koja nas održava i koja odgovara na naša traženja. No, vidjet ćemo i da smo bili isključeni iz tog većeg izvora energije, da smo se otkinuli od njega i zato se osjećali slabima, nesigurnima, kao da nam nešto nedostaje. Suočeni s tim nedostatkom, mi ljudi uvijek smo tražili kako da povećamo našu osobnu energiju na jedini nam poznati način: psihološki je kradući od drugih kroz nesvjesnu borbu koja leži u osnovi svih sukoba u svijetu.„

Međusobno se ubijamo, ratujemo bespotrebno, zbog vjere, boje kože, razlike u mišljenju, napadamo zbog nemoći kontroliranja samih sebe, zbog seksualnih apetita, neukosti, bilo čega, međutim u većini slučajeva jedino i isključivo zbog osobnih interesa. Čovjek je društveno biće?

Nije. Čovjek je sebično biće. Koja bi rasa iz staništa izbacila jedinku zato što nije obavila potrebite administrativne radnje i nema papire za boravak u staništu? Koja bi se rasa gostila dok joj druge jedinke umiru od gladi?
Ljudska rasa!

Gdje su prava, demokracija, zakoni? Nema ih. Čovjek je čovjeku vuk, čeka pogrešan potez drugoga, da ga napadne, dokaže sebe u društvu koje ionako ne mari za nikoga, jer tako smo naučeni čitajući vlastitu povijest. Pojedinac drugačijeg stava neće opstati, ali upornost je zapravo najveća hrabrost. Zar nismo više od same krvi i mesa? Duhovna smo bića, pa kako smo onda tijekom evolucije izgubili ljubav i razum?

Tko želi ići u rat? Tko želi bol, patnju, silovanja, sakaćenja, mučenja? Tko ima razloga željeti takav svijet?

Vladari. Oni koji žive za moć, samo što se oni neće osobno boriti – oni će zavaditi pa vladati. A što ćemo mi „mali“ ljudi učiniti? Uzeti oružje u ruke i slijepo se boriti ili ćemo se pobuniti i umrijeti za slobodu nas i naše djece?

Mario Lovreković – Lovra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here