Kolonizacija Novog Svijeta, onoga što mi danas zovemo Amerikama i ne smatramo više svijetom, već kontinentima, najstrašniji je dokaz rušilačke snage čovječanstva. Svjetski ratovi, tiho i ne baš tako tiho gušenje manjinskih etničkih skupina u Rusiji i Sovjetskom savezu, zatiranje čitavih naroda od strane engleskog imperija, kinesko uništenje Tibeta i pristanak svijeta na to uništenje… sve su to krvavi zubi čovječanstva i nečista savjest onih koji to mirno dopuštaju. Ali razmjeri uništenja pri nastanku Novog Svijeta gotovo su nestvarni.

Smrt Smrt Smrt
Krv Krv Krv

Milijuni mrtvih i porobljenih. Zatrte civilizacije. Visoko razvijene civilizacije Srednje i Južne Amerike, od kojih su najpoznatije one Azteka i Inka. Urbane civilizacije sofisticirane infrastrukture koje su obuhvaćale milijune stanovnika. Naprimjer, Tenochtitlan, glavni grad aztečkog carstva, izgrađen je na močvarnom području, koje je uz pomoć kanala i isušivanja ukroćeno. I dok se Venecija slavi kao remek-djelo graditeljstva i inženjerstva (što uostalom i jest) tko danas zna za Tenochtitlan?

I prije nego što su Europljani stupili na tlo samog kontinenta, a zbog bolesti koje su prenijeli na starosjedioce prilikom prvih kontakata na otocima i čijem su širenju uvelike doprinijele i novopridošle svinje, umrlo je 19 od 20 starosjedioca diljem Amerika. Pogledajte svoje susjedstvo i zamislite da je mrtvo 19 od 20 ljudi. Pridošlicama iz Euroazije smetao je i ovaj jedan preživjeli i njegovi potomci pa su u početku kaotično i pomalo stihijski, a kasnije, nakon uspostave stabilnih kolonija i zatim i država, sustavno nastavili njihovo istrebljenje, ništa manje sustavno od nacističkih pogroma Židova i Roma ili pogroma Armenaca tijekom „Velikog zločina“. Jedina razlika su tehnička sredstva koja su pritom koristili. Kao ilustracija da se ne radi o bandama odmetnika koji zlostavljaju domoroce ili pionirima koji se bore protiv njih svojim oskudnim oružjem neka posluži činjenica da su SAD nastale 1776. godine, a posljednji pokolj indijanaca bio je 1890. godine kada je ubijeno između 130 i 250 muškaraca, žene i djece. Pokolj je počinila 7. konjička pukovnija vojske SAD-a.

Sjeme država Sjeverne i Južne Amerike i bogatstva mnogih euroazijskih država posijano je u meso, a zaliveno krvlju ubijenih, izrabljivanih i silovanih indijanskih žena, djece i muškaraca, tretiranih lošije od svinja koje su zlostavljači sa sobom donijeli iz svojih zemalja, klanih bez milosti, s bezgraničnom svirepošću s kojom djeca skakavcima trgaju noge i utapaju mrave.

„Neka vrsta milosti“ ne bavi se širokom slikom te neizbrsive i neokajane ljudske sramote. Iako je svijest o njoj i više nego očita, a kroz život i doživljaje likova stalno prisutna. Morrison je prvenstveno psiholog. Nju ne zanimaju toliko velika kretanja masa i povijesna zbivanja kakvima se bave Zola i Sienkiewicz. Ona prati život pojedinaca u okviru gore opisanih kretanja i zbivanja. Zorno dočarava osjećaje silovane žene dok joj se neželjeno sjeme poput solne kiseline slijeva niz bedra, zaklanog čovjeka dok promatra kako mu krv šiklja iz prerezane vratne arterije, roba koji cijeli život radi za svoga zlostavljača i mučitelja. Pokazuje koliko su naizgled milosrdni zapravo cinični i nemilosrdni. Jacob ne trguje ljudima, on više manje igrom slučaja ima nekoliko robova, a inače se toga grozi. E da… on se grozi trgovine ljudima, gotovo kao da je milosrdan. U sljedećem citatu vidimo ga gdje razmišlja o tome da se počne baviti trgovinom šećera od kojega se pravi rum, a koji uzgajaju robovi na Barbadosu.

Cit. „A sada se zabavljao i mišlju da poduzme nešto što će ga još više zadovoljiti. A taj je plan toliko sladak koliko i šećer na kojemu se zasniva. A postoji i duboka razlika između blizine robovskih tijela na Jubliu i udaljene radne snage na Barbadosu. Točno? Točno…“

Ma nemoj, Jacobe, plemeniti i milosrdni Jacobe, postoji duboka razlika? Duboka? Postoji li bilo kakva razlika, a kamoli duboka?

I tako je od samog početka kolonizacije Novog Svijeta. Evo kako je bilo na Guadeloupeu i ostatku Malih Antila kojima otok pripada, a koje je otkrio još Columbo. U vrijeme dolaska Europljana autohtono stanovništvo otoka bili su Ciboneyi, pretežito ribolovci, te Aruakanci i Karaibi, koji su uzgajali biljne kulture. Živjelo ih je tamo 1493. godine tristo tisuća. Tristotisuća ljudi. Otprilike stotinu i pedeset godina kasnije na životu više nije bilo nijednoga. Nijednoga. Više ili manje bila je to sudbina svih indijanaca.

Ovo o kolonistima kaže jedan sachem, plemenski vođa, ali nismo li to i mi danas, ne može li se to što kaže i na nas danas primijeniti? Cit.: „ Govorit će jezicima koji zvuče kao lavež psa; glad za životinjskim krznom bit će u njih poput dječje. Zauvijek će ograditi zemlju, brodom u daleke zemlje otpremati cijela stabla, uzimat će bilo koju ženu radi brzog zadovoljstva, upropastit će tlo, okaljat će sveta mjesta i štovati dosadna, nemaštovita boga. Svoje krmke puštaju da vršljaju po žalu i pretvaraju ga u pješčane dine gdje više nikad ništa zeleno neće moći rasti. Kako su odsječeni od zemljine duše, ustrajno kupuju njezino tlo i , kao sva siročad, u tome su nezasitni. Suđeno im je da svijet prožvaču pa onda ispljunu strahotu koja će uništiti sve prvotne narode.“

Ipak nije sasvim tako, nije sasvim tako. Nije im, naime, suđeno da svijet prožvaču i ispljunu strahotu, nije im uopće suđeno, već oni tako žele, tako im je po volji, mahnito sebičnoj i materijalističkoj volji. Tim gore za njihove proklete duše. A bojim se da i taj bog kojega se spominje, da i on sam očajava nad slikom koju smo o njemu stvorili i nad onime što smo od sebe učinili.

Morrison je majstorica različitih perspektiva, a ovdje na jedan način još čak i izrazitije nego u, naprimjer, Solomonovoj pjesmi. Naime, u Solomonovoj pjesmi promjena perspektiva je pretežito spoznajne naravi, čitatelju otkriva prvenstveno to da stvarnost međuljudskih odnosa ovisi o perspektivi, da je teško reći što je i postoji li objektivna stvarnost ili postoje, barem u ljudskim glavama, tek ovakvi ili onakvi doživljaji nedokučive apsolutne stvarnosti, odnosno istine. Učinak promjene perspektiva i ovdje ima te spoznajne karateristike, ali naglasak je ovdje na stilu. U ovoj knjizi likovi su pripovjedači, pa Morrison sukladno tome mijenja i stil pripovijedanja. To je najočitije kod Florens koja je zahvaljujući zalaganju jednog svećenika koji je time mnogo riskirao u skrovitosti naučila krnje pisati. Neobično upotrebljava interpunkcije, a uvijek se koristi prezentom, u njezinom iskazu miješaju se prošlost, budućnost i sadašnjost, čovjek se ponekad zapita ne miješaju li se zbog toga i u njezinom doživljaju stvarnosti:

Cit. „Dječak ode s puta. Uđe unutra ali neće ni jesti ni pričati. Zurimo jedno u drugo preko stola. On ne trepne. Niti ja. Ja znam da on ukrade Gospodinove čizme koje su moje. Prsti mu čvrsto drže lutku. Ja mislim da baš tu mora biti njegova moć. Ja mu ju uzmem i stavim na visoku policu koju on ne može doseći. On vrišti vrišti…“

pogotovo ako znamo da Florens ima nešto poput primitivnog mentaliteta kakvog nebrojene primjere daje Lucien Lévy – Bruhl u svojoj knjizi „Primitivni mentalitet“ i za nju je stvarnost puna znakova zlosutne budućnosti. Za nju gotovo ništa nije onakvim kakvim se čini, gotovo sve što mi uzimamo zdravo za gotovo kao, naprimjer, pojava neke životinje, za nju je manifestacija „više“ stvarnosti, poruka iz „viših“ sfera postojanja.

Evo još jednog citata u kojemu Morrison osviještava koliko različite perspektive pojedinaca mogu biti u jedno te istom trenutku. Naglim obratom, tj. preokretom dovodi čitatelja do spoznaje, učinkovitije nego da ga do nje postepeno uvodi. A spoznaje čega? Jeze ropskog položaja. Neki odurni tip Jacobu umjesto povrata duga nudi da uzme nekog od njegovih robova:
„Molim, Senhor, Ne mene. Uzmite nju. Uzmite moju kćer.“
Jacob je pogled s dječjih nogu svratio na nju i, još usta otvorenih od smijeha, bio zatečen užasom u njezinim očima. Smijeh mu je zamro pa nestao, stresao je glavu i pomislio, pomogao mi Bog ako ovo nije najjadniji posao.
Unutar ovog citata se, osim toga, nalazi po meni jedan od najboljih momenata knjige. Jacob, naime, kaže da je trgovina ljudima najjadniji, ali ipak posao. Legitiman posao. Nema mi mrskije floskule od one: „Ja samo radim svoj posao.“ Koliko ste to puta čuli? A u kojim okolnostima? Zašto netko kaže tako nešto? I što to uopće znači? I zašto zvuči kao da se onaj tko to kaže opravdava? Zato što se u okrilju posla tolerira (i mi sami to toleriramo) da radimo svakakve stvari koje u privatnom životu ne odobravamo. „Hajde, učinit ću ovo, ne odobravam to, ali što ćeš, posao je posao.“ Kao da postoji razlika između našeg posla i privatnog života! Kao da u oboma ne sudjeluje jedno te ista osoba. Kao da činjenica da netko ‘samo’ radi svoj posao uklanja s njega svaku moralnu ili bilo kakvu drugu odgovornost za ono što čini. Kao da čuvar konclogora nije monstrum zato što mu je posao formaliziran. Kao da čovjek koji ubija drugog čovjeka nije ubojica ako je istovremeno vojnik koji za to prima plaću. Kao da bankari koji ljudima podmeću kredite u ‘švicarcima’ nisu lopovi i prevaranti, zato što rade na šalteru u visokocijenjenim ustanovama.

Za kraj napomena: svi citati uzeti su iz izdanja Profila, 2009., a u prijevodu Jagode Splivalo-Rusan i Gige Gračan. Roman je u originalu naslovljen – A Mercy, i moram priznati da bih volio saznati iz kojeg su ga razloga navedene prevoditeljice prevele kao – Neka vrsta milosti.

Za PS portal Matija Perković

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here