Na putu si susreo vjetar
sjećaš se
Tjeskoba je to jutro
produženo spavala
na vratima sobe
Obukao si cipele
na prstima iznio noć
Jorgovan je mirisao na put
a ti si susreo vjetar
Imao je ruke
prozračne
sigurne
Drveće je namigivalo
cesti
Miris guma obojao je
lice sunca
Bilo je to dobro jutro
za pamćenje
Bio si sam
a onda vjetar
lagan
ni hladan ni topao
taman da mu dozvoliś
zagrljaj
Ona je ostala u sobi
tješeći tjeskobu
zarobljenu između
kreveta i vrata
A ti
ti si putem susreo
vjetar
Spasio te
odnio u novo gnijezdo
u neku drugu
sobu
praznu
od tjeskobe

Slobodanka Boba Vuić

Foto:Cobra

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here