Adela je bila poput svake Adele koja se zvala Adela. No, osim što je bila Adela, Adela je bila i vještica. Najljepša među vješticama. Pri pogledu na nju gubili biste pribranost, ako ste bili pribrani, nepribranost, ako ste bili nepribrani, dokumente…Dokumente biste gubili jer ih stalno gubite, bez obzira na vješticu Adelu. Baš kao što stalno gubite sve i onda prekopavate, tražite, vraćate se u knjižnice, trgovačke centre, banke, jer ste spetljani…No dobro, nije to sad tema. Uglavnom, Adela je bila takva jedna ljepotica da bi Paris zasigurno istog trena poslao Helenu brodom natrag u Spartu, a Orfej se ne bi ni okrenuo za Euridikom. Iako su neki zli jezici tvrdili kako ona na zadnjem natjecanju za Miss Witch nije bila ni druga pratilja, opće je poznata stvar kako bi Adela, bez imalo muke, uvijek pomela svu konkurenciju na svakom vještičjem natjecanju ljepote. Ono čime se Adelina ljepota naročito dičila bili su njezini tamnosmeđi uvojci koji su oduzimali dah slučajnim prolaznicima, dok su im slučajni džepari oduzimali novčanike, iskorištavajući njihovu privremenu oduzetost. Vještica Adela nikad dosad nije rezala kosu, tako da je taj tamnosmeđi slap nesputane ljepote dosegnuo već popriličnu dužinu. Na žalost, baš se taj najprepoznatljiviji i najsjajniji dio Adeline čarobne pojave nametnuo kao kamen spoticanja unutar njezine obitelji. Naime, iako je ona svoju kosu redovito pokušavala obuzdati, preklapajući je, savijajući i vežući, nije bilo pomoći. Dlake na tepisima, prostirkama, dekama, pokrivačima, stolnjacima, tabletićima, krevetima, kaučima, stolovima, u ladicama, ormarima, sefovima…Njezine su lasi bile posvuda! Bile su uvučene u sve i prostirale su se po svemu. Stanje je bilo neizdrživo. Iako je cijela obitelj već godinama molila Adelu da skrati frizuru, ona nije pristajala ustuknuti ni milimetra, odnosno, odrezati ni milimetra. Obitelj je sazvala tajni sastanak. Odlučili su Adelu, ako ne pristane na šišanje, preseliti u visoku kulu, bez stepenica i vrata, tek s jednim prozorom.

„Nema šanse! Nikad se neću šišat!“ odbrusila je vještica Adela, dok je svojevoljno, spretno i hitro, uspuzala uza zid kule, prema prostoriji na vrhu.

„Bar ću imati više vremena za čitanje Andrića!“ još je jednom doviknula obitelji kroz jedini otvor kule. Vještica se u svoj novi stan preselila zajedno sa sabranom zbirkom djela svog najdražeg autora i laptopom koji joj je omogućavao da neometano vodi brigu o književnoj grupi u kojoj je bila glavna urednica. Kako su dani prolazili, činilo se kako sve pomalo sjeda na svoje mjesto. Kuća bila sve čišća i čišća, a dlake gotovo u potpunosti odstranjene. Iako nitko nije zalazio u njezino novo boravište, Adelina se prehrana odvijala s lakoćom. Za svaki obrok netko od obitelji došao bi do podnožja kule i pozvao njezino ime. Adela bi tada spustila svoju kilometarsku kosu, član obitelji bi privezao košaricu i vještica bi je povukla u svoju jazbinu. Nakon što bi se najela košaru bi jednostavno bacila kroz prozor i netko bi je već pokupio kako bi se mogla napuniti za idući obrok. Bilo je poznato da Adela obožava slatko, tako da je košarica uvijek bila prepuna tufahija, urmašica, kadaifa, julija šnita, mađarica, kremšnita i ledenog vjetra. Svi su se samo čuvali toga da joj nijedan obrok ne dostave poslije sedam navečer jer se dobro znalo da ona tad ne jede i da ne podnosi nikoga tko u to vrijeme pokuša išta prigristi. Zadnjeg koji je u njezinom društvu jeo nakon prigodnog vremena, odnosno, poslije sedam navečer, pretvorila je u žabu. Adelin ljubavni život također se poboljšao otkako je počela živjeti u kuli. Prinčevi iz kraljevina diljem svijeta dolazili su upoznati tu tajanstvenu dugokosu ljepoticu . Svi su je željeli zaprositi. Ali, vještica Adela je bila prilično izbirljiva. Svakom potencijalnom ženiku pustila je kosu niz bedem i na taj mu način omogućila da se po spomenutoj popne do njezinog prozora na vrhu kule. Nakon što bi provjerila časnost njegovih namjera i iskrenost ljubavi, odlučila je hoće li prosca gurnuti s prozora ili se spustiti s njim niz kulu. To je izgledalo otprilike ovako:

„Zdravo, o osvježavajući tulipane Istambula! Ja sam princ daleke zemlje!“

„Jel radiš gdje?“ bez zavlačenja će Adela

„Ne. Ali rade za mene! Posjedujem na tisuće služinčadi!“

„Dakle, ti nigdje ne radiš?“ provjeri ona još jednom

„Ne, djevo, ali kao što rekoh…“

Nije uspio dovršiti jer ga je vještica već gurnula.

I tako dan za danom, dolazili su prinčevi, koji nisu nigdje radili, padali su prinčevi, i odlazili prinčevi, sve dok jednog dana…

„A ‘ko si ti? Još jedan nezaposleni princ?“ pomalo je nezainteresirano upitala Adela mladića koji se upravo, uz pomoć njezine kose, uzverao do prozora.

„Ni govora! Ni blizu princa ili bilo čega plemenitog!“ isprsi se mladić.

„Nego?“ probudi se vještičina pažnja.

„Ja sam pisac! Pišem aforizme, romane, pjesme, putopise, priče te izrađujem plakate kojima komentiram svoju svakodnevicu!“

Adela ga romantično gurne i promrmlja:

„Pisac?! Bolje rečeno, niškoristi i zgubidan, eto šta.“

Dani su prolazili nakon dana koji su prošli, a opet prije onih koji još nisu došli. Vještica Adela je i dalje uživala u Andriću. I kremšnitama. I baklavi. I tiramisuu. I pudingu. I krafnama. I…Oprostite, malo sam se zanio…

„Guten dan!“ javio se zavodnički i šarmantni glas s prozora.

„Jel radiš..?“ bila je vještica spremna da ga gurne u bezdan.

„U Njemačkoj!“ ispalio je došljak.

Adeline oči zaiskre, a lice se ozari. Nije se mogla sjetiti da joj je ikad itko u životu rekao tako nešto iskreno, prepuno neiskvarene i čiste ljubavi.

„Ohhhh, pa gdje si ti cijeli moj život! Ženi me!“ pohrli mu u zagrljaj.

Gastarbajter i  vještica Adela su se vjenčali i živjeli dugo, sretno i zaljubljeno.

Ljepota je zaista u očima promatrača. Naročito ako ta ljepota radi u Njemačkoj.

Denis Vidović

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here