Gdje si? Evo me na Svetom Roku!

Piše: Miroslav Šantek Cobra

Danas popodne nazvao sam jednu ženu koja je jutros spakovala svoje stvari, sjela u automobil, stavila sunčane naočale, ubacila u prvu i krenula iz Petrinje prema Glini i Krnjaku – krenula je na plavi Jadran osjetiti sol na svojoj koži bar na nekoliko dana godišnjeg odmora. Zanimalo me kako joj teče putovanje i jel sve u redu, tako da kad sam uspostavio vezu, pitao sam je gdje je, na što dobih odgovor: Evo me na Svetom Roku! A ja odogovorih: Super. Ja sam na Svetom Trojstvu – (aludirajući na petrinjska brda na kojima se nalaze stara groblja), pa se možemo naći na pola puta. Naravno, sve je to bila šala, ona se nalazila na Svetom Roku u Lici na autocesti A1, a ja sam doista posjetio petrinjski Sveti Rok i snimio dosad, nikad snimljene fotografije ovog mjesta i to – iz zraka.


Do tog najstarijeg petrinjskog groblja okruženog šumom i potpunom tišinom dolazi se iz kvarta Majdanci. Prelaskom mosta preko Petrinjčice u blizini Nove bolnice, novoasfaltirana cesta (uža nego što je bila) vodi vas prema predjelu zvanom Vila (zbog nekadašnjeg izletišta Vila Gavrilović koje je u katasrofalnom i potpuno neprepoznatljivom stanju već desetljećima) i tu možete osjetiti čari Aglomeracije Petrinja – novi asfalt se bez ikakvog znaka upozorenja naglo prekida i susreće sa starom cestom prepunom udarnih rupa na kojima je vrlo lako razbiti auto (o tom više u posebnoj priči) i prije samog kraja uzbrdice, makadamska cesta udesno vodi vas dionicom od par stotina metara i nekoliko zavoja do Svetog Roka.
A na tom groblju vladala je potpuna tišina. Sparan, nesnošljiv zrak ljeta, pakleno sunce iznad glave i vrućina koja isijava iz nadgrobnih spomenika. Ovo najstarije petrinjsko groblje se može podičiti sa kapelicom Svetog Roka izgrađenoj još davne 1699. i ti kao zavjet protiv kuge koja je tada harala svijetom. Tu kapelu u rano proljeće 1992. sravniše sa zemljom i trag joj zatraše srpski mineri, a tek 2016. krenula je njena ponovna izgradnja koja, eto, i dan danas traje – jednostavno, nema se novaca, pa se sve polako i u etapama gradi. Ta hrvatska realnost današnjice će valjda jednog dana pod krov staviti i ovo zdanje koje bi trebalo izgledati isto – baš kao prije nesretne sudbine miniranja i rušenja.


Popodne nema radnika koji ju izgrađuju. Ostali su samo njihovi tragovi, skele, poneki komad alata i lojtre kojima se penju na radno mjesto i izgrađuju zvonik i krov. Moja fotoreporterska ćud se odmah probudila i shvatila da imam priliku da snimim fotke groblja iz kuta kojeg vide građevinarci i vrane koje na vrh ovog zdanja često slijeću. I to bez drona. Uz malo pentranja na desetak metara visine, ispred mene se pojavio pogled groblja kao na dlanu. Fotografije koje snimite jednom u životu. More grobova, nadgrobnih spomenika, staro zvono, poneki kip i tišina. Potpuna.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here