Drugi je dan kolovoza 2018. Pritislo nebo oblačinama, tlak raste, curi znoj, kapi kratkotrajnog pljuska udaraju u vjetrobransko staklo automobila dok s glavne prometnice Petrinja – Hrvatska Kostajnica, odmah poslije sela Budičina, na mjestu gdje se otvara grandiozan pogled na beskrajno zelenilo i Sisak na dlanu,  skrećemo prema selu Deanovići do kojih vodi makadamski put i tišina. Ovdje nema nekih većih tragova života.Napuštene kuće, nekoliko stanovnika, ogromna dvorišta i imanja koje možete kupiti za sitan novac – ljudi su jednostavno napustili ovaj zeleni raj na zemlji. Ali jedan Petrinjac je ovdje otkupio puno zemlje, uložio novac u poljoprivredu i između stočarstva i ratarstva kojim se bavi – posjeduje kako on kaže nešto što više nitko nema na Baniji – velike nasade šljiva koje smo došli vidjeti.

On je Zvonko Boltužić, mnogim Petrinjcima poznat prije Domovinskog rata po gljivama. Bio je jedan od najvećih uzgajivača šampinjona u Jugoslaviji i u to doba biznis je stvarno išao i donosio veliki novac. Zvonko je i umirovljeni časnik HV-a i u Zagrebu je uspio jedno vrijeme uspostaviti biznis s gljivama (350 tona šampinjona godišnje) i uloženi novac prebacio na Baniju i počeo se baviti poljoprivredom u koju je od djetinjstva nepovratno zajubljen. Otvorio je OPG Zvonko Boltužić i zasadio šljive. Ali ne bilo kakve – već najbolje sorte koje daju najkvalitetniji plod.

“Presjedamo” u traktor i krećemo po vijugavim stazama uzbrdo prema ogromnom šljiviku. I kiša je stala, a s lišća i plodova šjive koja se pojavila u vidokrugu kaplju kapi kiše. Prilično nevjerojatan prizor koji se ne može baš opisati riječima. To morate svojim očima vidjeti. Zvonko ovaj prostor naziva “Zlatnom dolinom” – mada je na brdu, veličine 15 hektara na kojima je zasađeno 5000 stabala šljive koje sada daju izuzetno velik i jak rod. Grane se povijaju od plodova velikih kao jaje. Tu su tri “Čačanke” –  rana, ljepotica i rodna, zatim Joja i Hit i posebno, Herman koju nema nitko u Hrvatskoj i koja je idealna za pekmeze, a sam Herman – Austrijanac koji ju je “izumio” se iznenadio i rekao da sam mora doći vidjeti to čudo na Baniji.

Tajna uspjeha i jedinstvene kvalitete ovih šljiva leži u ovoj zemlji koja prirodno ima količine vapnenca i kalcija koji se ne mogu nijednim gnojivom nadoknaditi , a posebno po vjetrovima koji ovdje pušu – Zvonko je izmjerio klimatske uvjete ovog područja i došao do zaključka da cirkulacija vjetrova ovdje je idealna i stvori se zamašnjak između susjednih brda Tješnjaka i Gornje Bačuge i ovdje nema nikada mraza tako da zaštitne mreže nisu ni potrebne  – ploda uvijek ima. I to svake godine sve više. Stabla su sada stara sedam godina i ulaze u vijek kada se pojačava rodnost do 100 kila po drvetu šljive.

Zvonko sve šljive proda bez problema po tržnicama (u Zagrebu “plane” na placu i 500 kila začas), prodaje i u Petrinji i Sisku, a najviše ljudi mu dolaze kući po ovo kvalitetno voće. I uvijek ih ima sve više –  kvaliteta se pročula i svi je traže, a peče i pravu jedinstvenu Banijsku rakiju. Ogroman trud i posao je uložio u te šljive i žao mu je kada vidi da se nitko ne želi s tim baviti, da svi žive od socijale, a zemlje banijske – bogomdane ima u šikarama u velikim količinama. I to ga jako pogađa i kaže da mu je to najveći žal. Dolazi polako u godine kad više neće moći u toj mjeri raditi i brinuti o šljivama, nasljednika nema i strah ga je za budućnost ovog blaga. Najsretniji bi bio kad bi neka mlada obitelj otkupila sve ovo i živjela od njih jako dobro i nastavila tradiciju banijske šljive. Skora budućnost će pokazati što će se dogoditi.

Kad se sunce probudi i kad na drugu stranu krene spavati, ono je svo vrijeme iznad ovih šljiva, ovo je Zlatna dolina –  kaže Zvonko.

M.Šantek

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here