Glasovi. Šaputanja i glasovi. Ponekad i kuckanja, zvukovi koji nikako ne bi trebali biti prisutni, ali uredni su u postojanju. Nešto ih tjera da mi se obraćaju, u to sam siguran, samo još uvijek nisam uspio dokučiti što je to nešto? Prije bi si pojeo jetru nego rekao kako mi prisutnost tih zvukova ne godi, međutim moram priznati određeno postojanje strave u sebi. Možda bi iskrenije bilo reći poštovanje.

Neobično je čuti udah pored sebe, a ne vidjeti živućeg kako udiše, još neobičnije je vidjeti predmet u pokretu, a ne vidjeti pokretača procesa radnje.
I u trenucima takvih zbivanja živ čovjek se naježi. Držim da ne iz sirovog straha, već vjerujem iz straha od neznanja. Gajim sumnju da bi se viđenik u ponovnom susretu s istim jednako osjećao. Poznavao bi, prihvatio, znao bi. Kao što su i moja vlakna prisvojila blizinu nečega što je uzvišenije od truloga mi mesa; to i želim izdvojiti u priči. Moram naglasiti čitanje znakova, jer nitko to više ne čini. Ne mislim na jednostavna uviđanja stvari, izmišljanja lažnih viđenika, mislim na one stvarne znakove. Svatko tko jednom usvoji razum, samo jednom, za njega će sve biti jednostavno, jer znati će da ne ostaje utisnut u mrtvu zemlju koju zapravo i ne voli. I u sebi će zauvijek imati osmjeh kojeg ostali nikada neće spoznati.

Ipak, suzama ne mogu odbiti tugu, niti oživjeti sebe kao čovjeka, međutim mogu zahvaliti na vlažnome licu, Tvorcu suza, jer on me blagoslovio vodenim obrazima. Mogu ga pokušati upoznati, da mi bude prisniji, možda će mi jednom ponovno zatrebati. Ako bude dostojanstven, ako bude priličio, možda ga i predstavim svojima, mrtvima u obitelji.
Mada, tko je zapravo Tvorac suza? Netko tko sakuplja sve što um ubija, pa onda od toga čini smjesu sirovog bezumlja i tu istu tvorevinu baca natrag u prazninu duše smrtnika. Recept za ludilo je vrlo jedostavan: bol + praznina + patnja. I tu rastu suze, kidaju se glave nespremnih za smrt, kao da su magla koju ruke uzaludno pokušavaju izbrisati, jer ne vide si smjer.
Da, on je surov i on tvori ludilo. Suze, kojima se kreće kroz duše, doista ranjavaju do mrtvila. Zato ga i spomenuh, jer želim naglasiti kako mojoj sirovosti nije uspio nauditi, mada uživah u mokrini koju mi je poklonio (a istu je planirao naplatiti).

Moja glava nije u košari odrubljivača, niti poznaje oštricu, niti će imati priliku, jer neće joj biti pružen taj blagoslov, da se odvoji od tijela. Ružna će mi ostati cijela, na ramenima koja spustih još davno, od svijeta usamljena. Osušila se lubanja, bit će, a moguće je da još uvijek plaće. Kovrčava je, stoga se miješa sama sa sobom, oči joj se pletu zajedno s čelom, nosnice se šire naglo prizivajući zrak. Kao da je gušenje izraslo u transu, kao da ništa više ne postoji, sve se vraća u vrijeme rađanja, prvobitog prelaska u život.

Glasovi, šaputanja, kuckanja, suze, znakovi, smrt.

Mario Lovreković – Lovra

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here