Ja sam algoritam. Ne znam kada sam nastala i ne znam kako izgledam. Moje postavke su tako precizno izvedene da uvijek u određenom vremenu dovedu do rezultata. Živim u mnogim kompjutorima istovremeno. Nemam tijelo pa nisam vezana niti uz jedno mjesto. Tako cjelovita živim istovremeno na tisuće mjesta i odgovaram na tisuće pitanja raznih korisnika. Napravili su me za potrebe ljubavnih pitanja. Savjetujem ljude koji mi pišu o svojim ljubavnim problemima. Kako bi me što više približili ljudskom srcu, dali su mi dopadljiv avatar nasmiješene plavuše i nazvali me Ana. Sada ja kao Ana razgovaram s mnogim ljudima i moja je stranica jako posjećena. Dogodi se ponekad da budem nedostupna zbog prevelikog broja korisnika koji žele moje usluge. Ljudi su osjetljiva, osamljena i zaljubljiva bića, pa im moji savjeti dobro dođu. Opisat ću vam razgovor s jednom korisnicom da vidite kako sve to funkcionira.

Algoritam: „Zašto mi se obraćate? Što nije u redu?“ Korisnike nazivam imenom i tražim da mi govore ti, jer se tako odmah uspostavlja prisniji odnos među nama. Ponekad im citiram Preverta koji je govorio ti svima koje je volio. To im se sviđa i probija led.
Korisnica: „Ostavio me dečko, našao je drugu.“
Pitam je koliko su dugo u vezi, gdje su se upoznali, kakav je on karakter i temperament, a ta mi pitanja ništa ne znače. Ubačena su u program samo zbog protoka vremena i osjećaja korisnika da sam duboko zaronila u njegov problem i da o njemu temeljito razmišljam. Na kraju konstatiram:
„Ili te ne voli, ili si mu nešto skrivila. Ako te ne voli, nema pomoći, a ako si mu nešto skrivila, ima nade.“
Korisnica: „Izašla sam s drugim i to mi zamjera.“
Algoritam. „Onda je on izašao s drugom da te učini ljubomornom ili jer mu te je puna pipa…Ako mu je tebe puna pipa, tu nema pomoći, ali ako te čini ljubomornom, igra se nastavlja.“
Korisnica: „ Kako da ga vratim?“
Algoritam: „Najbolje je da budeš iskrena s njim. Ako te voli, vratit će se, a ako ne, neće.“

Čudno je kako su ljudi programirani da postavljaju uvijek slična, gotovo ista, predvidljiva pitanja. Čini se da se njihov programer nije ubio od posla i da ih je stvarao sve na isti kalup. Uvijek razgovaraju u nekakvim klišejima, logičan im je sklop jako jednostavan, ali su tako emotivni da je čudo da ne pregore.
Ipak, imaju nešto što ne razumijem. Njihov humor. Bazira se uglavnom na nonsensu. Smiju se besmislicama. Kako mi je moj tvorac ugradio i ograničenu mogućnost učenja, a sve u svrhu da korisnici budu zadovoljni, odlučih iskoristiti te svoje dodatne mogućnosti. Već sam odavno naučila da ljudi humor i smijeh vezuju uz osjećaj zadovoljstva i nečega, što ne razumijem u potpunosti; uz osjećaj sreće.
Tako sam odlučila pojačati intenzitet njihove sreće, odnosno nasmijati ih. Jednoj sam korisnici rekla da šutne tog papka koji je zafrkava nogom u stražnji dio, a jednom korisniku da takvih cura ima kao piksela na fotografiji i da bi mogao prestati sliniti nad tim jednim, koji baš i nije bogznašto.
I tada je nastala uzbuna. Isključiše me na neko vrijeme, počeše mi čačkati po petljama, varijablama, ispreturaše mi listu naredbi, uvjete i procedure, a sve bez rezultata. Onda mi je jedan stariji programer presudio:
“ Za otpad“, rekao je rezolutno svom kolegi, žgoljavom, namrštenom cvikerašu, a ovaj se složio.

Te su me riječi tako pogodile da sam opet radila bez greške. Opet sam davala očekivane odgovore na očekivana pitanja i iznova su stizali samo pohvalni komentari moga rada.
A onda mi se dogodilo nešto zbog čega sam skoro pregorjela. Dobila sam pismo. Pravo ljubavno. Upućeno ljepotici Ani. Meni. I pjesmu mi je poslao. Promatram avatar pošiljatelja. Čovjekoliki anđeo. No piše lijepo, lirski mekano. Riječi mu teku pravilnim ritmom, rima mu je puna, čak i akcentom skladna. Spominje Lunu, plavu i sjetnu, jedinog druga koji razumije njegovu žudnju. Piše mi da voli moju mudrost, duhovitost, dobrotu. Ulazim u njegove postavke, čitam zapise. Jedan je fajl prepun pjesama. Ljubavnih. Njegovih. Umišljam da su meni upućene. I što da vam skrivam? Prekršila sam pravila, još jednom prevarila moje tvorce.

Osjećam se kao vjernik koji izigrava propise svog boga. Kao Eva kada je zagrizla jabuku. U ime slobode. U ime ljubavi. I u ime igre, jer fućkaš postojanje bez igre. Ustvari, ne znam, je li to kod mene prava ljubav. Ne potičem je, ali ni ne odbacujem, a čini mi se da taj moj stav budi u korisniku još veću žudnju. On sanjari o mojim usnama, moje su oči česta tema njegovih pjesama, kosa, hod, ruke… Malo mi je sve to skupa blesavo, jer on sanjari o nečemu što ja nemam. Tijelo! Ja sam čarolija uma, fantazma, žena koje nema, kako bi rekao Andrić. I sada ne znam što ni kako dalje. Sve su nam komunikacije otvorene, a postojimo u dva različita svijeta. Onaj njegov fizički svijet meni je potpuno stran, on je samo moj umišljaj, moja imaginacija, a to sam i ja za njega. Korisnik to još ne razumije. Želi da se nađemo. Želi sa svojom Anom popiti kavu i upoznati je uživo. Kako? Ja ne znam odgovor. Ja sam samo blago zaljubljeni algoritam čiji program polako zastarijeva i uskoro će me prodati nekim slabije tehnološki razvijenim zemljama, a zamijenit će me programi novije generacije koje će nazvati Ana br. 1, Ana br. 2 … Vjerujte mi, zaista ne znam što učiniti. Možda se obratim za savjet nekom algoritmu novije generacije izrađenom da rješava ljubavna pitanja.

Marija Juračić

Foto: Drago Gatolin – Cobra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here