„Čovjek, koji je svoj gospodar, dobro zna što je njegovo i što je tuđe. Svoje čuva, u tuđe ne dira. Sva je njegova briga da samo dobro vodi svoje bogatstvo“, rekao je jednom poznati hrvatski političar Stjepan Radić.

I jučer dok se hrvatski barjak vijorio na kninskoj tvrđavi, Hrvat, koji je svoj gospodar, slavio je svoje najveće bogatstvo- slobodnu državu Hrvatsku.
Nekako je posve nejasno kako još uvijek mogu postojati sumnje u pravednost akcije koja je naš narod dovela do statusa slobodne zemlje pa ipak suprotno zdravom razumu, one postoje.
Štoviše, sa svih strana (posebno one istočne) bombardirani smo uvredama, prozivkama, vrijeđanjem…
Pa tako popularne „nezavisne dnevne novine“ u susjednoj Srbiji bivaju prepune naslova: „Zemlja ustašija-na proslavi zločinačke akcije“, „Zločinačka proslava“,  „Urlanje ustaškog pozdrava“ i tako dalje.
Izjave poput „Jadna li je ta Evropa kojoj Hrvatska predstavlja moralne uzore“, apsolutno je zbunjujuća. Država koja čuva svoju tradiciju, spektakularno dočekuje i ispraća svoje uzore i prije svega ne da na svoje, brani se i inatljiva je.  Poslije 23 godine, međunarodne presude koja je dokazala da etničkoga čišćenja jednostavno nije bilo, još uvijek postoje oni koji smatraju suprotno. Štoviše, takvi ljudi, stavova apsolutno suprotnih zdravom razumu, vode zemlje koja toliko silno žele ući u Europsku uniju i biti dio „te Evrope“.
Postavlja se pitanje, ako je Europa jadna kada joj hrvatska predstavlja morale uzore, zašto toliko silno žele biti dio nje?

Stajao si na polupraznoj cesti, odjednom su se oko tebe počele skupljati pomanje grupice ljudi. Zamislimo gradske klošare, pijanice, robijaše i poznate lopove. Osjećaš da nešto nije u redu, stavljaš ruke u džepove i želiš se pomaknuti od njih. Ne daju ti. Ovaj robijaš ti uputi udarac malo ispod trećeg rebra, ne stigneš ni jauknuti par puta, a lopov ti već uzima novčanik i bježi. Još jedan udarac, ovoga puta malo više- u predjelu glave i počneš osjećati kako ti glava krvari. Slab si, međutim vadiš ruke iz džepova jer ti je u prirodi da se braniš. Zadnjim atomima snage vratiš mu. Udariš ga u sljepoočnicu, njemu se samo zavrti u glavi i ti počneš bježati. Trčiš koliko te noge nose i čim osjetiš da si malo odmaknuo skupini totalnih luđaka- odahneš.
Branio si se. Primio si udarac, pokušali su te opljačkati, istući, ubiti. Vratio si im. Samo si se branio.

Tu problematiku obrane očito, na obostranu žalost, neki ljudi ne shvaćaju. Čak štoviše, smatraju sebe žrtvama. Osjećam se zbunjeno. Da uvaženog gospodina kojemu nije jasno kako „nas nije sramota da Thompson pjeva na Dan Oluje“, netko udari na cesti on bi okrenuo drugi obraz i rekao „daj bre pljusni jače“. (?)  Ili bi se ipak branio?
Postavlja se još jedno pitanje- tko je tu lud? Neki kvaziliberali odgovorili bi „svi- neka rata ne bude, svi su krivi jednako, tko god ubije kriv je“ i slične floskulice koje bi bile brutalne kada bi samo mogli reći „neka rata ne bude“. Međutim, kvaziliberali, bilo ga je. Naravno da nije kriv onaj koji se brani.
Ne možeš samo odmahnuti rukom i reći „ovaj Balkan je lud“.
Možda i jest. Lud je kada je godinama dopustio da vatra ispod ogromnog lonca tiho tinja. Pokušava istopiti sadržaj istoga, međutim topi samo one tanje i oni postaju dio tekućine koja će ionako ukuhati i ispariti u zrak kao da je nije ni bilo. Melting pot.  Predugo su ložači te vatre dolijevali ulje, to je svima jasno. Međutim, lonac se raspao odavno, sadržaj je iscurio i svi su se pokušavali nekako naći. Rekli bismo, skućiti.
Tako se i Hrvat, gospodar koji je vrlo dobro znao što je njegovo, a što tuđe, pokušao „skućiti“.
I sada, kada je koliko-toliko uspio izgraditi nešto iz blata i mulja, mora trpjeti uvrede koje su ništa drugo doli rezultat gnjeva.
Za njih si ustaša. Tu nema rasprave pa ću posve preskočiti pasus „samoobrane“ po tom pitanju.
Ali, i za neke koji se vole nazivati Hrvatom si također ustaša. Taj pak pasus, neću preskočiti. Pa nerijetko ukoliko podijeliš pjesmu „Lijepa li si“ na svom facebook profilu, slijede komentari: -Ma on je ustaša. Seljačina. Seljanka. Gle ovu glupaču šta ona zna o tome…I tako bliže.
Za neke ljude u Lijepoj našoj, koji su istovremeno mrzitelji iste i jedino što znaju je kukati kako ništa ne ide na bolje, a najviše što su poduzeli za prosperitet bilo je bacanje istrošene baterije u kutiju za iste na kasi u Lidlu.  E, baš njima u Hrvatskoj smeta Marko Perković Thompson i ljudi koji vole svoju domovinu. Smeta im Luka Modrić, šešir Domagoja Vide. Bivši rukometni izbornik predmet im je sprdnje i ismijavanja…
Pa onda siju svoj gnjev tako što prosipaju svoje liberalne, pametne, napredne stavove u komentarima na poveznicu „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ koju je netom prije objavila baba Anka iz Metkovića.  Za njih si ustaša ako voliš svoju domovinu, a ako se pokušaš obraniti neki će ti reći „Zašto da ju volim nemam posao, nemam ovo, nemam ono. Sanader, Kerum i tako dalje.“
I onda jedino što možeš reći je:
Prijatelju, pa nije tvoja domovina ni Sanader, ni Kerum ni Kolinda.
Vlast je prolazna. Uvijek je bilo loših ljudi i bit će, nažalost. Rijetki su pošteni koji ne gledaju nužno svoj interes. Međutim, ako si domoljub pa ne voliš ti tu Hrvatsku zato jer ti je dala posao.
Posao si pronalaziš sam. Na kraju krajeva, privatizacija je dosegla gotovo maksimum u našem društvu.
Voliš Hrvatsku, prijatelju, zbog mora Jadranskog. Zbog planina, brda i svake ravnice. Voliš ju zbog hrvatskog seljaka, matere svoje, svih bogatstava. Voliš ju zbog sirotinje, naroda, hrvatskog vojnika. Branitelja, koji „što on ima od toga što je išao ginuti, budala“ dao ti slobodu na ovome tlu.
Prolio svoju krv, suze. Ne voliš ovu državu zbog ljute šalteruše u Hrvatskoj pošti. Niti zbog novca, HDZ-a… Voliš ju jer si ovdje rođen. Zbog prvih riječi koje si izgovorio baš na hrvatskom jeziku. Ne misliš li, prijatelju, da to nije puka slučajnost? Voliš miris borova, pjev naših ptica jer znaš da ti nigdje drugdje srce ne bi bilo tako mirno kao ovdje. Najljepše si uspavan šumom našega mora i mirisom naših borova.
Prijatelju, nisi ti ustaša ako voliš hrvatsku šahovnicu, niti si zadrt, manje napredan, nekulturan.
Nisi „seljačina koja skače na Tonsona“ ako pustiš neku njegovu pjesmu koja govori o ljubavi. Pa opet, ne moraš ju ni pustiti da bi ju volio. Kako patriotizam nije ni Kerum ni Sanader, tako nije ni Marko Perković Thompson. Stvar je u tome, prijatelju, da voliš mjesto gdje si rođen, a ako ti tu ljubav pobuđuje neka njegova pjesma- u redu je, ako pak ne- također je u redu. Prihvaćaš one koji ga slušaju, ne vrijeđaš po komentarima.
Prijatelju, ako voliš ovu državu ti si samo i jedino- apsolutno sretan. I mogu ti reći jednu stvar, ako ne osjećaš to, užasno si zakinut.

I neka je svim domoljubima, Hrvaticama i Hrvatima, ali i onima koji ju ne ljube kao mi, sretan Dan Oluje.
Živjela Hrvatska!


Monika Bončina

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here