… tako bi valjda rekao moj prijatelj, podgorički novinar Stanko Radulović, svima znani kao Kika. A jedno i drugo su vremenski prilozi. Ili možda nešto drugo, nešto puno više od toga. Možda sakrivaju slike sjećanja koje me vraćaju u neke davne dane kojih se uvijek lijepo sjetiti, koji su ipak negdje spremljeni, u nekoj ladici uspomena. Možda već prekriveni prašinom, ali su još uvijek tu.
Nije to više ona Petrinja, kakve se sjećam kao petogodišnjak, kada sam nakon jutarnjeg buđenja, kroz prozor kuće na uglu Vinogradske ulice, još snenim očima ugledao livadu i Josu Cindrića sa svojim kravama na ispaši. Nogometno igralište tada još nije postojalo. Ali postojala je jedna svijetloplava vrećica od velura, koja je koristila kao neki šparavac. A u njemu se uvijek našlo nekakvih žutih kovanica od 20 ili 50 para, koje bi starci trpali unutra, svaki put nakon povratka iz trgovine. A nju sam najviše volio, i to onu Vajinu, kraj mosta na Petrinjčici. Dio meni za sladoled, dio Josi za pivu, ali onaj najveći dio ide za ono zbog čega ovo i pišem. To nešto je bilo u blizini, i skoro se vidjelo kroz oblak prašine koji su znali dići automobili u prolazu. Prašina se dizala zbog makadama koji je vijugao između rijetkih kuća na tom potezu. Sjećam se Serdarove i Gečekove, vjerojatno zbog njih samih, jer sam ih poznavao. Taj je put vodio do kioska, kojeg već odavno nema. Zvali smo ga “kiosk kod lipe” i dobro je poznat starim Petrinjcima. Stajao je baš ispod lipe u Kaniži, gdje je sada autobusno stajalište. Najčešći kupci smo najverojatnije bili moj stari i ja. I to uvijek istih stvari, sličica sa nogometašima. Tada se album nije zvao nogometaši i klubovi, već
“Fudbaleri i timovi”. Nije bilo ni Tisak medija, ni Panini ili sličnog. Bile su “Dečije novine ” iz Gornjeg Milanovca, uostalom kome je to tad bilo i važno. Bar jedanput dnevno, nas smo dvojica nosili doma paketiće sličica u džepovima. Svi su bili otvoreni već na pola puta do kuće u povratku. I tako godinama, bilo da se radilo o Diznijevoj galeriji, Povratku otpisanih, Sisavcima ili “Fudbalerima i timovima”. Jedne ratne godine sam odigrao polusezonu u sisačkom Metalcu, te smo jednom prilikom igrali prijateljsku utakmicu u Capragu protiv Segeste, koja je tada bila član Prve hrvatske lige, sa Munjakovićem, Cupanom, Mlinarićem i ostalim majstorima. Sjećam se još svoga gola Dadi Stefanoviću sa 30-ak metara u rašlje, za vodstvo od 1:0, ali mi se u sjećanje urezalo ono “treće poluvrijeme” u kafiću “EX” na tržnici.
Upravo su te sličice nogometaša bile tema razgovora na šanku, ali i tema sprdnje. Nakon dosta ispijenih čaša, Marko Mlinarić pita Cupana za koga je on prije igrao, kao da nisu obojica zajedno nosili Dinamov modri dres. Nakon dosta šale i smijeha kaže mu da su nekada djeca pred školom davala 4 Cupanove sličice za jednu njegovu, kada su se mijenjali za njih, te da otprilike on toliko i vrijedi.
Ali vrijede puno više uspomene. Na djetinjstvo, na starog Maju, na sve ono što upravo ja pokušavam usaditi svome Alanu. Nakon zadnjeg popunjenog albuma sa sličicama prošlo je više od 30 godina, sve i jedan je ostao negdje na tavanu kuće, koju smo napustili ’91.godine.
Ponovo sam dobio želju za istom navikom, ovaj put u svojstvu oca, a ne sina.
Na Alanovu molbu za kupnjom nekoliko paketića sličica Svjetskog prvenstva u nogometu “Rusija 2018.”, koje već sakupljaju njegovi prijatelji u vrtiću, rado sam odgovorio. Tako je bilo i sutradan, kad smo prolazili pokraj kioska u parku, pa i prekosutra, a četvrti dan sam ja sam kupio album i donio ga doma. Malo, po malo, smeća od vrećica je bilo sve više po košu, a album je bivao sve deblji i polako se popunjavao. Ali onda dolazi onaj dio koji se izgleda baš mora dogoditi. Sličica više nema za kupiti. Ni u Petrinji, Sisku, Zadru, na Viru… A Svjetsko prvenstvo tek što je počelo. U povratku sa mora, 25.06. u Slunju, nalazimo zadnjih 26 vrećica.
Kao i kod većine stvari, izgleda da ni ovom poslu nismo dorasli. Ovaj put je zakazao Tisak Medija u suradnji sa tvrtkom Panini iz Modene. Na Gornji Milanovac se neću vraćati, ali se ovo njima sigurno ne bi dogodilo. Sakupljamo ekipu u gradu i naručujemo za svakog 21 sličicu koja nam nedostaje, koliko su dozvolili izdavači. Nakon probijanja svih rokova i nekoliko požurnica, ipak nam stižu sličice koje smo naručili, ne sve, ali dobro. Tako njih 15 nikada nećemo vidjeti, niti ih imati priliku kupiti. Panini je stvorio jednu aplikaciju kojom vlastitu fotografiju možete staviti u dres bilo koje nogometne reprezentacije. Predvidjeli su za to mjesto na unutarnjim koricama albuma. Na Alanovo zadovoljstvo smo to i uradili, platili 15-ak eura i poslali mailom u Modenu. Kako tada, tako i sad, na kućnu adresu još ništa nije stiglo. Ok, čekamo.
Kuća još uvijek stoji na uglu Vinogradske, nema Jose, nema krava, nema livade…
Nema ni kioska kod lipe. Stoji samo igralište. I to često prazno. Ostala su samo sjećanja na djetinjstvo, kakvo moj Alan vjerojatno nikad neće upoznati. Druga vremena, drugi ljudi, drugi običaji.
U svakom slučaju, ovo će biti jedna lijepa uspomena…ne postaje se viceprvakom svijeta svaki dan..

Za PS portal Goran Orešković

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here