Gdje su danas mladi i nemirni Petrinjci?

Prvog rujna održat će se zanimljiva stvar. Generacija Petrinjaca koja je 1988. maturirala u tadašnjem CUO Braća Hanžek, okupit će se ispred škole i poslije se proveseliti u jednom petrinjskom restoranu. Ta ekipa 1988. je i moja ekipa. Ja sam dio njih, dio tog vremena, dio ljudi koji su živjeli svoju ranu mladost tih zlatnih osamdesetih kad je bog doista hodao po zemlji. Nama je bilo dosta lako poslije mature – moji vršnjaci su bez problema te iste godine postali zaposleni na neodređeno vrijeme u tadašnjem gigantu Gavriloviću. Bilo je novaca, redovne plaće, čovjek je mogao razmišljati o nekoj budućnosti, Petrinja se izgradila pred Univerzijadu 87 i dobila priznanje Zlatni lampaš kao najbolje uređeni mali grad -neoboriv dokaz koliko je bila jaka petrinjska privreda kad je mogla izgraditi cijeli hotel na Pigiku ili stadion Mladosti – a onda je rat sve to naprasno prekinuo.

Mi smo bar proveli tu ranu mladost u blagostanju, a one generacije ratne i poratne, nažalost, nisu imali tu sreću. Ne postoji gora stvar od rata, on jednostavno ostavlja u glavi traume i loša sjećanja. Rat je prošao, ali gospodarska i materijalna situacija – znači, ona najvažnija u životu nije dosegla blagostanje osamdesetih. I danas dijelovi Petrinje izgledaju kao da je rat jučer završio, nezaposlenost je velika, Finel, Ciglana i seoska gospodarstva puna krava i svinja su daleka prošlost, a u bolju budućnost i mogućnost zaposlenja i života od svog rada, malo više tko vjeruje. Dosta ljudi je jednostavno otišlo, neki zauvijek, a drugi da se materijalno srede i možda jednom pred mirovinu vrate u rodni kraj.

2006. u svibnju, u proljeće kad zamirišu tople majske noći, maturanti završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje, postaju punoljetni i kreću u potpuno drugačiji i novi život. A kako vrijeme grabi, protiče nenormalno brzo pored nas, već ono što se dogodilo prije desetak godina, danas se čini jako daleko.

Mladi i nemirni – pisalo je na majicama ovih petrinjskih maturantica koje su 2006. s vodenim pištoljima u rukama zauvijek poprskali svoju bezbrižnost srednjoškolskih dana i koje su krenule novim putem.

Tko zna, gdje su sada te djevojke, žene, majke. Danas imaju tridesetak godina. Da li su se snašle u životu,imaju li posao, da li su još uvijek u Petrinji ili ih je odvukla Njemačka, Irska…..

Tko to zna.

M.Šantek

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here