Prošla je i Velika Gospa. Svetišta posvećena Bogorodici bila su puna naroda. Sa svih strana slijevale su se u njih kolone ljudi. Autom, busom, biciklima, pješke… Među domaće vjernike su se pomiješali i oni koji inače ne idu u crkvu, kao i oni koji su to morali napraviti po službenoj dužnosti te oni koji su stalno u nekakvoj kampanji, ali i oni što su stigli izdaleka u posjet rodnom kraju. Tablica se na automobilima vidi od svukuda.
Svetkovina je minula, a s njome i ovo naše ljeto koje bar na mjesec, dva zašareni usahle ulice rodbinom i znancima izvana. Živnu tada i trgovine, kafići i birtije, po inače opustjelim seoskim dvorištima zamiriše koji roštilj, ponegdje zavrti nešto i na ražnju, zažagore glasovi onih što su na „urlabu“ ili „vekejšnu“ pa su eto navratili kako bi obišli sve malobrojniju rodbinu i starce. Otvoriti će prozore na opustjelim kućama, proluftati malo prije nego ih ponovo zabarikadiraju odlazeći na more gdje će provesti ostatak odmora.
I kao uvijek, u takvim prilikama kada se ljudi okupe, kreće i razgovor o životu tamo negdje iza obzora, na zapadu. Pričaju o poslu, plaći, koliko je pala cijena polovnom „Mercedesu dizlašu“ i „BMW-ejcu“ zbog novih ekoloških propisa, diskutiraju „jel’ bolje živiti u Münchenu il’ Stuttgartu“, ali slažu se u tome da se ovdje ne isplati ni raditi ni živjeti. Samouvjereno objašnjavaju onima što su još ostali živjeti ovdje da treba otići čim prije. „Pos’o se nađe, to nije nikakav problem. Jedino zajebavaju malo zbog jezika, al’ naučiš ga gore brzo i položiš začas. Ni godine nisu neki vel’ki problem ako čovjek ‘oće radit’. Za desetak godina“ vele, „zaradiš gore penziju veću nego za 35 ovdje. Jes’ da se od nje ne može gore živiti, ali nema veze. Lijepo se vratiš tu, u svoju kuću i živiš od toga k’o gospodin. Sića gore je pàra ovdje. Razum’ješ!?“
I čovjek se, htio ne htio, počne pitati zašto i sam ne bi otišao, ako je već tako. „Godine idu, nisam više baš ni tako mlad,“ pomisli, „moram misliti na familiju, a ovdje se uvijek mogu vratiti kada odem u mirovinu. Još uštedim nešto novaca i sredim ovo kuće kako Bog zapovijeda. Zlu ne trebalo, ako baš budem morao kod doktora njihovo socijalno vrijedi i ovdje. Trgovačkih centara ima i tu kao i gore…“
Koferi nemirno cupkaju na ormaru.

Mjesec viri u sobu, a razne slike skaču po glavi. Šareni bomboni želja i čežnji: egzotična putovanja i runde za cijelu birtiju, Fendi torbice i Armani odijela, crni Tahiti biseri i TAG Heuer, na trokrakoj zvijezdi stoji Manolo Blahnik…
Tek pred jutro glava utone u san. Iz magle izranja ruka što nehajno drži kožnati upravljač, dok bolja polovica na suvozačkom sjedalu prebire po prepametnom telefonu. Rutinirano, ne smanjujući brzinu, zaobiđeš onu rupetinu iza zavoja što je tu na cesti valjda još odonda kada su Tuga i Buga s braćom prolazile ovuda. Iznenada ti se prohtjelo pojesti sladoled i automatski se odvezeš pred trgovinu gdje si godinama kupovao. Stisneš kočnicu i staješ, izlaziš iz auta i… nešto ti je čudno. Gledaš oko sebe, nigdje žive duše. Vrata trgovine su zakovana daskama, prljava stakla razbijena. Pogledaš preko puta tamo gdje je ambulanta. Crvenog križa nema na kući. Prozori i vrata razvaljeni. Kreneš prema kući pokraj trgovine i na spuštenim roletama ugledaš tablu na kojoj izblijedjelim slovima piše „Prodaje se“ i jako dugačak broj telefona. Zbunjeno se okrećeš na sve strane ne bi li koga ugledao. Dvorišta zarasla u drač, opkoljena hrđavim ogradama, vrište dubokom tišinom.
Prinosiš ruku čelu da otareš znoj i zastaneš u pokretu zbunjeno gledajući vlastitu ruku. Naborana koža i staračke pjege ti bodu oči. Gledajući drugu ruku vidiš da je isto naborana i pjegava kao i prva, polako shvaćaš da gledaš ruke starca. Odjednom osjetiš oštru bol u prsima. Oteturaš do automobila i kažeš ženi da zove hitnu. Ona odvraća u panici: „Ne mogu, pa znaš i sam da ovdje već dugo uopće nema signala za mobitel.“

Otvaraš oči.
Jastuk, mokar od znoja i izgužvana plahta. Kroz otvoren prozor čuju se uzdasi jabuka što padaju na cestu.

A. Olujić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here