Na današnji dan, ubijen je najveći među najvećima, Federico García Lorca. Generacijama svojih srednjoškolaca uporno govorim o smislu ideala i o značenju riječi, spominjući osobu čije me je postojanje inspiriralo do neslućenih razina. Često ne znam jesu li me čuli (vjerojatno uglavnom nisu), ali čovjek se nekako uvijek nada.
Federico García Lorca nije bio Instagram zvijezda, bio je književnik, prosječnom srednjoškolcu zanimljiv ni po čemu. Sudeći prema sudbini pokojnoga Nedjeljka Fabrija i odjeku o njegovoj smrti, i prosječnom građaninu nezanimljiv. Obojica su bili književnici. E pa što? Jedan manje. Sva tragika ovoga društva. Pogrešan onda, pogrešan sada. Misleća jedinka, a to se ne prašta. Uostalom, tko još čita?
Ali čita se, čita u malim životima, u svoja četiri zida. Ako ništa drugo, barem se novine čitaju! Zna se do savršenstva tko s kim, dobro se zna tko je čija ovčica, a čije se ime nikada ne spominje. Sve se zna u retorici krvi i tla. Sve je kristalno jasno.
Čudno je to/ kako od djetinjstva recitiramo općeljudske pjesmice,/ poslije biramo strane/ jer/ ozbiljna su vremena./ Ima neke shizofrenosti u tom savršenom matematičkom računu,/ u svetosti terora,/ u nejasnim silogizmima,/ u ponavljajućim radnjama/ kad ispravni prožvaču pogrešne,/ kad pogrešni prožvaču ispravne,/ kad iz gospodskog kaputa izroni savršeni Charles Manson,/ kad se „Dajte da vam ponesem te vrećice!“/ transformira u „Dajte da vas razbucam u ništavilo!“/ Bojim se onoga što nosim,/ što nosimo/ u sebi.
Doći će i taj susret s realnošću. Doći će ozbiljan život. Tad će sve one lektirne riječiriječiriječi dobiti novu patinu. Anatomija ljudske destruktivnosti. Živo učenje.
I u čemu je, pitate se, Lorcina veličina. U poeziji? U drami? Toliko je toga napisano! Bit ću ja možda među rijetkima koja će se usuditi javno napisati: poezija koja se odmaknula od tadašnjeg kanona (i radi toga završila u novom kanonu) već je viđen princip. Ne čini ga to posebnim.
Ali nije to ‘samo’ poezija, prijatelju. Nisu to ‘samo’ riječi. Nije Lorca ‘samo’ pisac. Nije to ‘samo’ kanon.
To su riječi koje stoje pred puščanom cijevi.
To su riječi koje su spaljene.
To su riječi koje su izazivale strah.
To su riječi otpora.
To su riječi koje su preživjele.
Lorca je simbol otpora koji ne može srušiti nijedna mržnja, nijedan rat, nijedna ideologija, nijedno bezumlje. Lorca je snaga. Lorca je takva životna lekcija!
Zato je najveći među najvećima. Čovjek kojeg vode na strijeljanje, ali on govori svoju istinu. Poslije tog zvjerskog ubojstva, fašisti su mu sve zapalili. Bojali su se riječi.
Oni su ga ubili, ali su njegove riječi preživjele. Oni su preživjeli, ali su zaboravljeni. Cijeli svijet izgovara Lorcine rečenice i u 21. stoljeću.
„Al’ zaborava ni sna nema/ živo meso./ Poljupci vežu usta / u čvor mladih žila,/ i onaj što boluje bol, bolovat će bez pokoja,/ i onaj što se smrti boji, nosit će je na plećima./ Jednoga dana/ konji će živjeti u krčmama/ i pobješnjeli mravi/ navalit će na žuta neba što se sklanjaju u/ očima krava./ Drugoga dana/ vidjet ćemo uskrsnuće isušenih leptira/ i hodajući tako krajolikom spužava sivih i nijemih lađa/ vidjet ćemo kako sja naš prsten i kako nam izviru ruže iz jezika…“ F.G. Lorca, Besani grad
Neki ne dožive ni četrdesetu, a ostave trag.
Nekima prođe život u vječnom povijanju kičme.
Sve je izbor.

Za PS portal Matea Andrić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here