Proleterijat (lat. proletarius siromašan građanin s mnogo djece) je izvorno naziv za najsiromašnije pripadnike rimskog društva, tj. sve one osobe koje nisu imale nikakve imovine, a bile su popisivane samo po tome što su imale ili su mogle imati proles, tj. djecu, naraštaj. U marksističkoj ideologiji označava potlačenu društvenu klasu u kapitalizmu, odnosno pojedince i društvene grupe koji nemaju vlastitih sredstava za proizvodnju te su za život prisiljeni zarađivati isključivo od svog rada. Tako kaže Wikipedija.
Tog davnog proljeća 1983. godine, nije bilo ni interneta, ni googla, ni wikipedije. Niti mi je imao tko reći značenje navedenog, a nije me vjerojatno puno ni zanimalo. Prelistavajući svakodnevno svoje albume sa sličicama nogometaša, među ostalima, zapazio sam jedan drugoligaški klub bivše države sa takvim imenom. I odluka je pala. Zvat ćemo se Proleter. Tako i tako nismo imali ništa, ni igrače, ni sportsku opremu, a ni klupske prostorije. A za djecu smo još bili premladi, jer smo i sami bili djeca, tek nepuni desetogodišnjaci. Za početak samo ja i moj bratić Mladen Matijašević, a tek onda svi ostali.
U to je vrijeme pomoćno igralište prijeratnog Nogometnog kluba “Gavrilović” izgledalo je poput mravinjaka. Dva velika nogometna gola su i danas na svome mjestu, jedino što sam zamjerio svom prijatelju Nikoli Badžeku, voditelju odjela Održavanja u petrinjskom Komunalcu da ih im je zamijenio mjesta. Do nekadašnje Kljajićeve livade na kojoj je danas izgrađen novi “Idis” ili ispravnije, “Lonia”, treba stajati gol koji nema onu poprečnu štangu iza grede što drži mrežu, a ne ovaj “cijeli”, koji je bio “gornji” i služio nam za igranje “Živih i mrtvih” i “25/5”. E, to su bile igre i dao bi sve na svijetu da danas vidim djecu kako ih igraju. A vjerojatno ni ne znaju pravila. Dva mala rukometna gola, obojena crno bijelo su stajala na tom pomoćnom igralištu, a iza one ograde ( tunela ) za prolaz igrača od svlačionice do glavnog igrališta, još dva takva gola, više hrđava, nego obojena, sa polomljenim štangama za mrežu, tek sa stativama i gredom, te onim kosturom iza, na koji smo naslagali cigle i kamenje da ne padnu nekom na glavu. Ispod brine i moje kuće, na ogradu je bio naslonjen još jedan veliki gol sive boje, puno tanjih stativa, ali taj je imao nešto što smo tada mogli samo sanjati. Imao je mrežu. Eeeej, mrežu? Svi oni dječački snovi o profesionalnim karijerama sad su imali smisla. Mislim da nema ljepšeg osjećaja nego zatresti mrežu i gledati golmana kako uzima loptu iz gola. I svi smo tad bili netko, Cerin, Mance, Vokri, Tuce… Bitno da je lopta unutra. Ali…. na svakom golu ekipa, bilo da igraju međusobno, bilo da pucaju nekom na gol, bilo da igraju file. E, file… to je tek bila prava stvar. Kad uhvatimo jednog, taj je izgorio, da ne kažem drugačije.
Nije onda bilo Reala, Juventusa, Liverpoola… Možda i je, samo mi nismo znali za njih, bar ih nismo gledali na televizoru. I njega je, i to Kortingovog, u boji, stari donesao jedne subote od Bice iz Salona namještaja, iz prizemlja danas Hrvatskog doma. Mislim, davne 1979, ali nisam siguran. Tad smo živjeli na stanu u Janekovićevoj ulici kod pokojnog dede Kašnera i moglo bi biti točno jer sam tad nekako krenuo u osnovnu školu. Sjećam se da su jedinu utakmicu prenosili na drugom programu subotom, i to nešto rano, oko 13 sati. I možeš misliti, Olimpija-Osijek, Budućnost-Dinamo Vinkovci… Kad se sjetim Ameršeka, Čordaša, Miročevića, Čopa, vidim da to ni nije bilo tako loše, kako danas ovi izgledaju.
Zaboravio sam glavnu temu ovog teksta, zaboravio sam ponos Ciganjskog sela. Klub koji je iz pepela izrastao u nešto puno više. Jednog sam se dana i ja spustio među svu tu družinu ispod kuće, onako u kopačkama i dresu sa brojem 8, zbog kojeg je stari Majo morao kupiti cijelu garnituru brojeva u nekadašnoj trgovini Sport Beograd, u Sisku kod sata. To su oni što su se lijepili peglom, te nakon nekoliko pranja ni ne znaš da ti je otpao s leđa. Na jednom malom rukometnom golu u uglu prema prvoj zgradi na Sajmištu, skupila se isto neka ekipa. Prepoznam Božu Štulu na golu, Željka Lelića, Dražena Klarića i najmanjeg među njima, koji je najbolje baratao loptom. A k tome i ljevak, kažu, bar 30% skuplji. Zvali su ga Šiljo. Neki su od njih imali na sebi plave majice, možda i slične jedna drugoj i na njima brojeve. Jedan stariji čovjek među njima, jednom po jednom dodaje loptu, koju svaki šutira na gol. Dvojicu nisam znao po imenu, a oslovljavao ih je sa Božo i Vlado. Tada shvatim da su mu to sinovi. Njegovo ime nisam zapamtio, sjećam se samo da se prezivao Markulinčić. Uglavnom, čovjek je okupio neke klince na Sajmištu i trenira ih kao da se spremaju na Svjetsko prvenstvo. Neko od njih kaže da su osnovali klub i da se zovu Harlem. Svaka čast, mislim u sebi, ovo je za svaku pohvalu. Već mi je postalo neugodno stajati sa strane i gledati njihove egzibicije, jer sam uostalom stigao nepozvan, kad začujem glas tog starijeg čovjeka : “Ajde mali, iz prve je mazni”. I čovjek, umjesto Leliću, šutne loptu nogom prema meni. A možete misliti tadašnje pomoćno “Gavrilovićevo” igralište, svakodnevno pregaženo tisućama koraka, što djece, što pravih nogometaša, grbavo kao “Željina Grbavica”, ne znaš gdje će lopta završiti, da li u maloj mrežici ili na balkonu Anđelka “Lele” Šprajca. Sjela je ona meni onako kako treba i završila u rašljama iza Štulinih leđa. Kaže gospodin Markuličić : “Mali, sutra predvečer se nacrtaj ovdje”. Nema spavanja slijedeće noći, pred očima slike iz novina, narastao sam do jutra sigurno za nekoliko centimetara.
Ali, kako se obično kaže, jutro je uvijek pametnije od večeri. Razmišljam ja malo drugačije. Zašto ne bi neke od njih uzeo sebi? Ideja se tako i tako već neko vrijeme mota po glavi. Ime kluba već imam, jedino što mi nedostaje su igrači i klupske prostorije. Nisam se zamarao registracijama u Nogometnom savezu, izvatkom iz sudskog registra, građevinskom dozvolom, za koje tada nisam ni imao pojma da postoje. Trebala je samo dobra volja i vizija nečeg što želiš napraviti. A moja je želja bila prevelika, puno veća od mogućnosti, ali dovoljna da jednoj velikoj skupini dječaka ispuni dane i uljepša djetinjstvo. Šta dječaka? A djevojčica? Kakav bi to bio klub bez zapisničara, bez navijačica, bez nogometašica? Ja sam tada mogao “pimplati” loptu najviše pedesetak puta da ne padne na zemlju, dok je Mateja Glušić mogla bar triput toliko. Enisa Zenkić je imala dribling kao Leo Messi, dok je Mirela Jelisavac šutirala poput Ronalda. Ni jedan, ni drugi se tad još nisu ni rodili. Manuela Petrov je također bila dio ekipe, sada na dalekom Novom Zelandu.
Od sve te ženske ekipe, jedna ipak ima najveću ulogu, a to je moja pokojna baka Zora. Osnivanje Proletera poremetilo je mnoge njene planove u životu. Nije više bilo ljeti kuhanja paradajza i spremanja zimnice, jer smo ljetnu kuhinju kuće na uglu Vinogradske ulice br.2, pretvorili u svlačionicu. I to ne bilo kakvu. Stari svijetloplavi kredenac je služio za sportsku opremu, koju smo malo po malo s vremenom nabavljali. Sjećam se da smo prvo svi donesli neku bijelu majicu na koje sam spomenute “Sportove” crvene brojeve lijepio vrućom peglom. Ili su oni bili toliko veliki, ili naše majice male, da je skoro polovica broja završavala u gaćicama. Sjećam se svoje dvije majice, kupljene na nekoj školskoj ekskurziji na Plitvicama. Imale su nekog medu naprijed. A na leđima jedne “osmica”, a druge”desetka”. Kako to inače biva, malo po malo i mi smo bolje gurali. Dobivene novce od roditelja za druge, potrebnije stvari, čuvali smo za prave dresove. U Petrinji ste ih mogli kupiti samo u robnoj kući, tada ponosu našeg grada koju smo zvali “Petrinjka”. Na onom drugom ulazu, kod prolaza, današnje Shpitze, desno se nalazio odjel sporta i ribolova. Nisu me više baš puno zanimali Meppsovi leptiri za klenove i štuke, već sportska oprema za naš novi klub.
A tu su radila četvorica trgovaca. Sjećam se Đure Vujića, s kojim se i dan danas rado viđam, te dvojice Duška. Mislim da se jedan prezivao Vilić, a drugi Mandić, ali taj nije svirao gitaru
u Srebrnim krilima, te jednog Bore iz Kolareve ulice, koji je dopodne bio ljut sam na sebe, a popodne na cijeli svijet. Kad nas je vidio da nešto razgledamo, pitao je što trebamo. Ako nismo imali namjeru ništa tad kupiti, sa zadovoljstvom nas je potjerao van. A ja k’o za vraga taj dan pogodio njegovu smjenu. Već sam snimio neke crvene adidas dresove par dana prije i sa svim onim skupljenim novcima došao po njih.
“Reci, mali”, kaže Boro. Rado bih ja rekao što želim, ali riječi jednostavno ne idu van. Da li zbog straha od njegovog odgovora ili nečeg drugog, ne znam. Nakon nekoliko trenutaka obostranog odmjeravanja ispalim u sekundi : “Jel’ imate adidas dresove,crvene boje, dugih rukava, veličine desetka”? Mada sam znao da mi se nalaze iza leđa i da ih ima točno koliko trebam, jer sam sa drugim trgovcem dan prije sve dogovorio, bojao sam se njegovog odgovora.
Tad sam tog čovjeka prvi put vidio nasmijanog. “Puno ti želja imaš u životu, majstore”, bile su njegove riječi. Ali kad je vidio da imam novce u rukama, sve je uredno zapakovao i naplatio. Tako je krenula nabava prve naše sportske opreme. Novi su brojevi bili plave boje, malo manji od onih prvih, lijepo dizajnirani, sa bijelim rubom i odrezanim uglovima. Ni oni nisu dugo trajali, brzo su ih zamijenili oni adidasovi sa tri crte, koje su tada nosili i prvoligaški klubovi. Ubrzo je stari kredenac dobio još jednu garnituru dresova, i to bijelu “puminu”, kratkih rukava.
Nije samo kredenac bio inventar u svlačionici, bez obzira što nam se materijalno stanje poklapalo sa imenom, imali smo i jedan stol, napravljen od velike drvene kutije i komadom šperploče na njemu, dobivene od pokojnog Jože Augustina u petrinjskoj stolariji. A na njemu pisaća mašina, stara, potrgana, ali još uvijek dovoljno dobra da posluži svrsi. Pisala je zapisnike sa utakmica, a njih je bilo stvarno puno. Po uzoru na nas, svakim su danom nicale nove ekipe, koje su isto tako sebe nazivale klubovima. Bez ljutnje, priznavao sam samo Proleter, najuređeniji klub u Ciganjskom selu i okolici. Imali smo predsjednika, tajnika, blagajnika, zapisničara… Lagao bih kad bih rekao da je to funkcioniralo po sistemu demokracije. Moja je u većini slučajeva uvijek bila zadnja. Ni ovo danas nije demokracija, iako je tako nazivaju. U jednom kutu svlačionice stajao je gramofon koji sam “posudio” od sestre. I to Tosca 10, za to vrijeme sasvim ok. Na 45-icu su išle singlice od Džo Maračića i Miše Kovača, a na 33-ojku longplejke Srebrnih Krila. Ovo prvo sam uzeo iz kolekcije svojih staraca, a drugo, naravno sestrine. Vlado Kalember, Adi Karaselimović, Duško Mandić i Dado Jelavić su treštali cijele dane sa zvučnika, sve dok Dado nije pogazio nekog autom i prva se postava raspada. Tko tad još nije slušao Srebrna Krila? Nije Mateja Glušić. Još se sjećam njenog poklona za rođendan i ploče Falca. Ona je ipak bila uvijek cura ispred svoga vremena.
Na mjestu današnjeg rasvjetnog stupa, na križanju Vinogradske i Nemecove ulice, stajala je jedna A-bandera, a svako malo na njoj plakat o nogometnoj utakmici. Danas protiv Torpeda, sutra protiv Studenca, a Harlem se tada već bio raspao. Njih je uništio prelazni rok, jer im je većina igrača nosila dres Proletera.
Torpedo je bio neugodan, kao i samo njegovo ime. Utakmice s njima su uvijek bile na rubu incidenta, a znale su nekad završiti i fizičkim obračunom. Igrači su im bili naši vršnjaci koji su živjeli u blizini rukometnog igrališta, a već su nastupali u mlađim kategorijama oba petrinjska nogometna kluba. Dado Martinović, Ivan Matić, Igor Šoštarić, Ivica Antolović, braća Aluga….
Studenac je bio nešto lakši protivnik, sa Željkom Radićem, Mirom Grabundžijom, Jugom Živkovićem i ostalim klincima iz zgrada oko ženskog placa.
U to vrijeme nije bilo mobitela da snimi istrčavanje u špaliru naših nogometaša iz dvorišta Vinogradske ulice br.2, niz brijeg, do pomoćnog gavrilovićevog igrališta. Tada stoje i automobili i puštaju ekipu uz pozdrave. A na brijegu, kao i uvijek, susjedi Boban i Rade Dabić, uz pokojnog trenera Jakova Vrbanca, ispraćaju ekipu na megdan. Tko se sjeća prijeratnih utakmica Gavrilovića, sigurno pamti da nije bilo slobodnog mjesta uz ogradu do aut linije oko cijelog terena. Tad je publika više pratila zbivanja na pomoćnom, nego na glavnom terenu, bez obzira što se tamo odigravala puno važnija utakmica. Čak je i naš neki postignuti gol Jovo Vranešević proslavio lupanjem po onoj limenoj reklami Finela, uz općepoznati uzvik :”ip,ip”!!! Uspjeli smo čak osvojiti simpatije pokojnog domara i oružara Gavrilovića, Drage Mrazovca, koji nam je znao obilježiti igralište i staviti mreže na rukometne golove, pripremljene za Radničke sportske igre tvornice Gavrilović. A do tad je njegova najpoznatija rečenica bila : “Ajmo na van”!, kada bi ušli na glavni teren. Zato je tu je bio Zdravko Orešković, koji nam je uvijek držao stranu.
Bakino je dvorište uvijek bilo ispunjeno djecom, jer smo svaki slobodni trenutak prije ili poslije škole koristili za boravak u njemu. Bio nam je kao dnevni boravak, Meni, Šilji Boroti, Mladenu Matijaševiću, Boži Štuli, Stanimiru Joviću, Bobanu Petrovu, Vladi Kolaku, Zoranu Muriću, Danijelu Miljkoviću, Miri Jelisavcu, Josipu Knežiću, Goranu Nikiću, Neni Bezaku, Stanku Raduloviću, mada je Kika bio najveći problem, jer je uporno htio igrati, a bio je izvrstan golman.
Svakog 30. ožujka smo obilježavali godišnjicu osnivanja uz kremšnite i šampite slastičarnice pokojnog Brke, Donijevog tate, te ih zalijevali crnim i žutim Polo sokom. Birali smo najboljeg igrača, strijelca i golmana. Za tu sam si priliku dao truda izraditi posebne zastavice od papira sa resama, koje su najbolji dobivali kao nagradu.
Ometanje posjeda, razbijeno staklo na prozoru, vika, galama… Sve to još nije bilo dovoljno za deložacijom iz bakine ljetne kuhinje. Naprotiv, u zimskom je periodu stizao i čaj kao nagrada.
Mi smo samo voljeli nogomet, cijenili i čuvali prijateljstva, te sanjali snove o svojim velikim utakmicama. Siguran sam da smo djetinjstvo proveli na najbolji mogući način, jedni sa drugima, uživajući u onom što iskreno volimo.
A ovu rečenicu ubacujem naknadno, nakon svih ovih poruka poslanih i dobivenih messingerom i rasprave o ovoj ideji. Od ove moje ekipe po Petrinji, Crnoj gori, Njemačkoj, Novom Zelandu… Rekao bi pokojni Oliver….”Vridilo je”….. svaka minuta zajedničkog druženja, svaki događaj, i tužan i veseo, kakav god bio, bio je samo naš. Ako zbog ničeg drugog, vrijedilo je zbog jedne uspomene o kojoj sada pišem.
30.03.1983.godine je davno bio, sad je 2018. Matematika ne laže, stvarno smo bili jedna skupina desetogodišnjaka.

GORAN OREŠKOVIĆ, 16.08.2018. godine

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here