Danas se je nebo već dobrano zatamnjelo. Tusti oblaci putuju nebom, a i sjeverni vjetar diže more. Promatram plavu crtu neba koja razdvaja horizont na te tamne, prijeteće oblake i masiv Velebita na obzoru pripravan da se ta oblačna masa nasloni na njega i iskija olujom, a on će joj vratiti burom kada je prebaci preko svog moćnog hrbta.
Još davno su me „navukli“ na najljepši zalazak sunca tamo na zapadnoj strani otoka Vira. Oduvijek je bio impresivan i svaki put drugačiji. Promatrati kako sunce silazi u more crveneći se kao sramežljivi djevojčurak i uživati u samoći i smiraju dana, ovdje gdje more ničim izazvano pljuska stjenje, a pogled luta do obzora prema pučini.
Udisati svježinu povečerja i rašriti se u svježini maestrala koji povremeno pomiluje okoliš čije je bujno zelenilo poprimilo boju krša s kojim se nudi i otima od upravo zalazećeg sunca.
Ispraćajući ovaj zalazak nekako se opraštam od ljeta. Sutra mi je krenuti put kuće. Uvijek kada se, ovako, opraštam od ljeta imam, nekako, osjećaj da se opraštam i od godine makar do njenog kraja ostaje puno dana.
Sa sjetom mi misli lelujaju kako li brzo proletje ovo ljeto. Kao da sam došao jučer. A nisam. Tu sam već gotovo tri mjeseca. Niti sam si ne mogu vjerovati da sam sve to vrijeme proveo bez da sam uključio televizor na kome se vrte samo crtići i to onih nekoliko minuta prije nego li moji malci pozaspu izmoreni cjelodnevnim ludovanjem u moru. Nisam uključio niti internet. Laptop mi je proveo ljeto u torbi i uopće mi nije nedostajao. Radio je na kanalu koju pušta samo glazbu, a novinama je zabranjen pristup. Mobitel isključen. I gle čuda, preživio sam.
Ipak, poslužio sam se malom neistinom. Skoro sam zaboravio da nam je ljeto počelo sa Svjetskim nogometnim prvenstvom u Rusiji na kojem je naša repka postigla izniman sportski uspjeh. Ah, što bih ja bio drugačiji od većine Hrvata, posebno onih na vrhu države, koji su se rogačili kada je repka pobjeđivala, obećavali sve i svašta, a danas vjerojatno i ne pamte koje smo mjesto na kraju zauzeli. Srebro, bome, srebro.
Ponijela i mene ta euforija tako da umalo, zbilja nisam palio televizor kod kuće. Sav u „kockicama“ zaputio sam se s prijateljima u lokalni kafić na skupno gledanje utakmice. Navijali, galamili, grlili se i ljubili, sve rundajući jednu za drugom. Sutradan, dok sam bistrio glavu bauljajući do lokalne pekare po kruh i krafne brojeći sitniš koji mi je preostao u džepu proklinjao sam samog sebe: „Beno jedna jeftinije bi ti bilo da si otputovao u Rusiju i na licu mjesta popratio tekmu.“ E, poslije toga sam ipak palio televizor ispijajući nekakvu bezimenu pivu, ali za 3,99 kuna za razliku od one od „samo“ 25,00.
Udahnem punim plućima dašak maestrala ispraćajući zadnje zrake sunca koje lagano tone tamo na obzoru opraštajući se od avanture „Rusija“ u lokalnoj birtiji. Ma, na ovom mjestu uz ovaj pogled i ugođaj zbilja se može sve oprostiti i zaboraviti, ali najljepši zalazak sunca, vjerujte mi, ostaje zauvijek i uvijek ću i kod svakog sljedećeg dolaska požuriti na to osamljeno mjesto (osim ako ga u međuvremenu ne prodaju i betoniziraju) uživati u zalasku koji će, sigurno, biti drugačiji od ijednog do sada.
Marjan Gašljević

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here