Tako nekako otprilike započinje pjesmuljak tamo neke Tijane, a ja sam, kako kazah, oslobođen svih informacija i dezinformacija s hrvatske političke i ine scene uzeo time-out da bih pokušao prikupiti ono što me dočekalo na istoj toj sceni poslije skoro tromjesečnog izbivanja. Međutim, odmah na prvu vidim da, u stvari, ništa, ama baš ništa, nisam propustio.
S tugom, razočarenjem i blagim ispadima bijesa pratim u medijskim objavama agoniju radnika Uljanik grupe. Bez plaća, dakle bez osnovnog „goriva“ za život krenuli su u štrajk. Krenuli su i u Zagreb kazati hrvatskoj Vladi što ih sve mori. Isti ti vladajući izmotavaju se pred predstavnicima medija floskulom; „Traži se rješenje“.
Na žalost to „traženje rješenja“ traje već godinama. Vrijeme teče, garniture na vlasti „traže rješenje“, a radnici se bore sa svakodnevnicom u kojoj im na vrata kucaju inkasatori, utjerivači dugova, banke, teleoperateri i tko još sve ne. Najteže je, valjda, kako reče u kameru jedan otac, kazati djetetu da nema, ne za novi mobitel ili bicikl već za komadić nečega čime će utažiti glad. I dok majke i očevi u mraku soba plačući razmatraju modele preživljavanja svoje djece najčešće sami s grčevima u želudcu što zbog gladi, što stida što nemoći, vladajući, uprave, sindikalci izbacuju isprazne parole satkane od populizma čak i bez namjere da bilo što pokušaju riješiti.
Kako drugačije protumačiti činjnicu da problem hrvatske brodogradnje, a time i Uljanik grupe nije od jučer. Samo u zadnjih deset godina u Uljanik je upumpano cca 4,4 milijarde državnih kuna. Svaki stanovnik Hrvatske dao je, dakle oko soma eura i ništa. Svih se tih godina govori o restrukturiranju kao nužnosti opstanka brodogradilišta, međutim na tom polju niti trc. Za sve to vrijeme, a i ranije, znalo se kakav je odnos EU prema subvencioniranju brodogradnje, međutim politika nije niti pokušala donijeti strategiju hrvatske brodogradnje. Da li nam i kakva uopće treba? Pored spomenutih milijardi tu se mogu pribrojati i državna jamstva. U stvari, koliko uopće upitnika stoji iza svih dosadašnjih događanja u brodogradnji?
Štrajk radnika je, dakle, tu. Apsurd štrajka je u tome da radnici u stvari štrajkaju sami protiv sebe – vlasnika. Radnici Grupe vlasnici su oko 46,6 posto dionica dok su vlasnici ostatka HZMO, HPB i Croatia osiguranje. Koja mu je tu logika štrajka osim logike propasti.
U cijeloj situaciji čak se niti sami radnici međusobno teško dogovaraju o potezima i aktivnostima za naredni sat ili dan. I onda tu uskaču vječiti sindikalci. Neće kazati da je njihova nemala plaća sigurna ali su im usta prepuna lažnog suosjećanja dok izvikuju populističke parole: „Ne damo ovo, ne damo ono!“ Šta ne date, a već je sve na bubnju. Što ste, onda, do sada radili?
I dok se Premijer živčano breca na novinare oko novootkrivenih transkripada iz prepiske tzv. „grupe Borg“ i svih nemuštosti koje su pratile prvo poluvrijeme afere Agrokor, vrijeme neumitno teče. Akteri te ali i drugih povezanih i nepovezanih afera zapliću se u klupka svojih spinova, ili ti razumljivije, laži, busajući se u prsa junačka nudeći ih sudu „političke odgovornosti“.
A kolika je razina tog suda vidjesmo kada se je iz VIP lože Svjetskog prvenstva ukazao navijač Ivo. Al mu „institucije“ naudiše. U zbilji, lik je totalno u pravu. Pa dest miliona je naspram petsto i nešto sitnica. Tringeld.
Jedan stariji radnik iz kolone štrajkaša reče: „Nema mi druge već put Njemačke. Jesam star ali hoću i znam raditi.“
Ako je ova rečenica, a izgleda da jest, plan i program restrukturiranja hrvatskog gopodarstva (Uljanik grupe) a ujedno i konsenzusna dugoročna politika „razvoja“ što onda kazati?
„Potpora radnicima!“ Koliko smo to puta od osamostaljenja Hrvatske izgovorili? Nestajale su ne samo tvornice već cijele industrije. Radnici su osuđeni na svijet ili usporeno crkavanje s mirovinom nedostatnom za hranu mačke njihova bivšeg predsjednika uprave i sindikata koji, naravno, nije postao „tehnološki višak“. Svejedno. Moja potpora svima koji su spremni izustiti pa i prošaptati: „Dosta!“
Možda je i ovo dio, uzrok ili posljedica rasapa hrvatskog političkog sustava čemu svjedočimo jer brojke raznih istraživanja, ma koliko im ne vjerovali, govore u prilog tomu.
Može li, dakle, biti istina, a vezano upravo na te brojke, da Hrvatskoj upravo sada „pije krv“ oko 25 posto uhljeba?
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here