Ljeto je zanimljivo godišnje doba. Kada pitate koje im je godišnje doba najljepše većina će ljudi spomenuti proljeće. Svakako, proljeće je godišnje doba za sve romantike ali i ostalu, običnu raju. Skupa s prirodom, poslije mrkaste zime, i najokoreliji flegmatik okrene glavu zirkajući za suknjicom koja prpošno, kako to dolikuje i proljeću, proleprša mimo njega.
Što je onda s ljetom? E, ljeto je trenutak u godini kada isti taj flegmatik skuži zašto se je lecnuo pogledom za onom suknjicom.
Neki, pak, ljeto ne vole s izgovorom da je ljeti prevruće. Nije, dragi moji, prevruće samo ste krivo raspodijelili dan. Dakle podjelu dana na jutro, prijepodne, poslijepodne, večer i noć ubacite i siestu. To je ono doba dana kada svaki bodul (a i vlaj) spava negdje u debeloj hladovini iza zatvorenih škura osim ako kuću nije u cjelosti iznajmio, a gradeći garažu zaboravio da bi mu to mogao biti ljetni stan dok iz zatvorenih škura furešti rade tko zna što, osim ako se ne roštiljaju na plaži. U sve ove druge dijelove dana može se raditi bilo što ili bilo kakav rad ili i najminimalnije naprezanje u vrijeme sieste je svetogrđe.
Da bi se, dakle, u cjelosti moglo uživati u siesti nužno je izvjesno vrijeme izučavnja ovog običaja i prilagodbe tjelesnih i duhovnih aktivnosti. Spavati se može i noću, iako je spavanje u vrijeme sieste jedan poseban duhovni i fizički izazov i ugoda koji mogu konzumirati samo najizvježbaniji. Spavati, a čuti sve što se oko tebe dešava posebno ono što ti ili bi ti moglo goditi.
Moja je terasica upravo savršena za siestu ali i noćno spavanje. Debela hladovina i skoro apsolutna tišina. Na terasici je toliko tiho da mogu slušati susjedovog mopsića kako hrče s druge strane zida.
E taj mopsić zapravo je jedan vrlo zanimljiv lik. Ljubimac mog susjeda u zlatnim godinama od kojeg se ne razdvaja osim nekoliko puta na dan kada dođe kod mene na terasu žicati hranu. Lukav i izbirljiv, uvijek će izabrati režnjić domaće kobasice nasuprot purećeg parizera kojeg pogleda s prezirom. Mopsić bi po cijele dane hrkao na susjedovoj terasi da bi se navečer uputio zajedno sa susjedom na spavanje u njegovu spavaću sobu gdje je imao svoju prostirku uz susjedovu postelju.
U kuću preko puta jednog jutra osvanuše tri damice na pragu tih zlatnih godina. Simpatične, vesele, razgovorljive. Poslije prvog upoznavanja s njima supruga me je samo mrko pogledala rekavši; „Ona plava je šarena.“ Apsolutno i iz prve sam shvatio poruku.
Već tog jutra susjed je pio kavicu u tom cvrkutavom jatu, a mopsić je dobio nekoliko režnjića kobasice.
Nakon dva – tri dana, negdje duboko poslije ponoći probudi me lavež. Mopsić je bjesomučno trčao oko susjedove kuće hropčući i lajući na svoj neobični način. Pomislih da se, slučajno, u susjedstvu ne odvija neka pljačka i taman izvirim preko zida kad čuh šišteći susjedov glas iz mraka poluotvorenog prozora: „Prestani, p…a ti materina!“
Ujutro dok sam ispijao kavicu na terasi, u susjedovu dvorištu susjed bjesomučno psuje mopsića naguravajući ga nogom po travnjaku. „To da mi napraviš, p…..“
Indiskretno gurnem glavu preko zida: „Što to bi susjed, pa mopsić je cijelu noć bio vani i lajao? Što je jadan uradio.“
„Odlučio sam da noćas ne može biti u spavaćoj sobi pa sam ga ostavio vani. Jutros čim sam otvorio kućna vrata utrčao je u kuću i kompletno se uneredio na vrata spavaće sobe.“ Smrknuto mi objašnjava susjed, a krajičkom oka zamjetih da „ona šarena“ upravo šmugnu iza kuće.
„Neka susjed.“
Smješkam se u polusnu sieste sve hvatajući ritam hrkanja s mopsićem i njegovom osvetom nevjernom prijatelju, a koji se upravo taj dan skoro preselio kod mene –  samo tu i tamo skokne do one raspričane terase po svoju „dozu“ ne osvrćući se na susjedove mrke poglede i prijetnje.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here