Ove godine je bila 40-godišnjica mature zadnjih petrinjskih pravih maturanata. Moja generacija je prva generacija petrinjskih nematuranata. 39 godina od nemature. Zapravo maturskih ispita je bilo. I ludog dana također. Ali više nije bilo Gimnazija. Komunisti nam nisu samo oduzeli Božić. Ukrali su nam i Gimnazije. Poslije su ih vratili. I Božić. Al za nas je bilo kasno. I dok se pravi petrinjski maturanti sastaju propisno, svakih pet godina, mi nematuranti sastajemo se svake godine. U početku samo se i mi sastajali svakih pet godina, ali se u zadnje vrijeme srećemo češće. Sve nas je manje; zadnji put kad smo se sastali pred školom, ona je bila zatvorena. I predzadnji put. Ove godine se sastasmo na groblju. To je bila dobra ideja. Tako otvorismo više opcija, a i sve više naših je tamo. Onih koji nisu prisjetimo se kod središnjeg križa.
Volim se družiti s generacijom. I oni valjda sa mnom, inače ne bi došli. I neki ne dolaze. Valjda se ne vole prisjećati prošlosti. Ili se stide što su nekad bili ili ih je sram što su u međuvremenu postali. Ili ih jednostavno nije briga. Ili se prave da ne znaju da se sastajemo.
Ja volim te sastanke. Na primjer, to je jedina grupa ljudi s kojima se možeš slobodno prisjetiti Primanja u Pionire, a da te odmah ne optuže za jugonostalgičarstvo. Ne pomisle odmah na crvene marame i na plave kape s crvenom zvijezdom petokrakom. Nas primanje u Pionire asocira više na kuhane hrenovke u kruhu, ili pecivu, sa senfom. To smo blagovali na dan Primanja u Pionire. Hot dog. Danas kad postajem pionir… meni je to tada bilo guba. Mojoj baki nije, ali nije kvarila veselje. Njena Memorija bila je kodirana sasvim drugačije. U nekom drugom, meni tada dalekom i neshvatljivom, vremenu.
Okus kuhanih hrenovki još mogu osjetiti u ustima. Sljubljuje se s okusom slatke korice kruha. To su bila vremena. Kad se kruh radio od pšenice; domaće. Bez aditiva. I hrenovke od mesa goveđeg mladunca. Okus prave hrane. Danas još samo Podravkin senf ima isti okus. Hrenovke sada rade od piletine, od puretine, od žlundri i papaka. Klinci to puše. Ne znaju da se hrenovke rade samo od teletine. Sve ostalo samo su obične viršle. A ne znaju ni što su viršle.


Uvijek kad friško otvorim Podravkin senf udahnem njegovu aromu. Miris, čini mi se, ne tako davnog djetinjstva, rane mladosti. Okus vremena sigurno bolji od okusa raskvašenih Madeleina; sitnih kolačića od brašna, jaja i maslaca dopiranih limunovom koricom i vanilijom; proslavljenih proustovskih kolačića. U traganja za izgubljenim vremenom. S generacijom. Sve više razumijem moju baku; i njen memorijski kod. I neki od nas već su bake ili djedovi. Višestruki. Ja još nisam pa ne kužim najbolje taj dio programa. Ima vremena!
Gospodin Memorija još čuva dobar dio naših sjećanja. Onih općih i kolektivnih kojih se baš svi jednako prisjećamo. I onih dubokih, ponekad pomalo iskrivljenih, sjećanja otisnutih samo u sinapsama naše osobne stvarnosti. Prohujalo vrijeme tek otisnuto u Memoriju. Davna vremena zaštićena kao najveće špijunske tajne: sjećanjem. Tajne mladosti i tajna ljubavi. Tajna vremena koje neće biti izgubljeno sve dok se i posljednji od nas bude penjao stubištem života.
No idemo redom. Dvije tisuće devetnaesta je četrdeseta stepenica. A potom svako kako uzmogne!

Darko Androić

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here