Poznati petrinjski sportaš Drago Miličić po nadimku Pacov, znao je često napisati koju priču o petrinjskim i sisačkim sportašima na stranicama PS portala,a nedavno je odlučio svoje priče objavljivati na facebook stranici koju je otvorio, nazvao Drago Miličić Supermaratonac i koju možete vidjeti ovdje https://web.facebook.com/Drago-Mili%C4%8Di%C4%87-Supermaratonac-1982096105414096/ 

 

Ne sumnjam da ste svi vi koji se bavite trčanjem bar jednom negdje čitali o Janezu Maroeviću, čovjeku koji je 6 puta bio prvak Hrvatske, te ima osobne rekorde 1:09.10 polumaraton te 2:27:04 u maratonu. Udobno se smjestite, pripremite malo vode i molim vas odvojite desetak minuta za ovu istinsku sportsku trkačku legendu. Janez je inače rođeni Spličanin, temperamentan, izrazito emotivan i posebno skroman čovjek. Kaže on meni : “Drago zahvaljujući Facebooku vjerojatno je dio nove trkačke populacije čuo da postoji neki” luđak “sa Hvara koji je dobro trčao”. Naravno ni Janez nije mogao bez nogometa. Trenirao je kao i svi klinci nogomet, malo se zezao vatrepolom a onda je pubertet učinio svoje. Počeli su ga malo pucati hormoni i naš Janez je nećete vjerovati u srednjoj školi dogurao do čak 82 kg. Bio je to za jednog mladog dečka prvi znak da “mora početi trčati kako bih impresionirao lokalne cure. U početku je kako kaže trčao” kriomice, navečer kad je došao iz škole, jer ga je bilo sram “… Ništa čudno za to razdoblje, posebno za nas iz malih sredina. U početku je kao i svi mi krenuo sa 3-5 km, ne opterečujući se nikakvim vremenom jer nije niti imao sat. Naravno da je sva ta upornost došla do izražaja, Janez je ne samo smršavio već polako počeo pobjeđivati na lokalnim krosevima. U jesen 1991 počinje studirati ekonomiju u Splitu, naravno da je to uspješno završio, te se upisuje u ASK te počinje ozbiljno trenirati. Za to razdoblje naglašava da su neki njegovi treninzi bili jači nego mnoge današnje utrke. Meni razumljivo i poznato. Nakon niza pobjeda na državnom prvenstvu u krosevima, nekako spontano se odlučio otići u Beč, 1994,1995 , gdje smo zajedno putovali sa ekipom Croatia Maraton iz Poljane za koju su tada nastupali najbolji maratonci… Paripović, Lacković, Vargić, Kovačić, Pecik, Habuš. Janez tada nije imao hrabrosti trčati maraton već se odlučio za trku na 16 km, te bio drugi. Impresioniran brojnošću Bečkog maratona te atmosferom koja je fantastična, odlučio je “što prije i sam probati istrčati maraton”.. I znate kako ga je probao? Sa svega 23 godine, bez treninga dužine veće od 30km dolazi frajer 04.05.1996 na državno prvenstvo u Sinj….. te s vremenom 2:30:56 postaje prvak RH. Kaže mi….”Kada sam na 40tom km shvatio da me nitko ne može pobjediti suze su same počele teći i tekle su još dugo nakon prolaska kroz cilj” Mislim da ni mnogima od vas koji ovo čitate nije baš lako. No to je bio samo početak jedne sjajne maratonske karijere. Njegov drugi maraton u životu, pogađate…. opet je bila pobjeda na državnom prvenstvu i to na Plitvicama sa vremenom 2:33:15 i to ispred tada jednog od naših sjajnih maratonaca ali i ultraša Damira Kovačića. Najbitnije u cijeloj ovoj priči je spoznaja da je Janez sve ove rezultate napravio potpuno sam, 95% svojih treninga je odradio sam, bez ikakve logistike, u smislu stručne vitaminizacije, prehrane, fizioterapeuta, masera i slično. Za one koji znaju čitati između redova….. sasvim dovoljno. Kada sam ga pitao da li je imao kakvih neugodnosti kada su ga ljudi vidjeli da trči Hvarom, samo se nasmijao i kaže mi : “Jebote, bilo je skoro kao u Malom mistu! Govorili su mojim roditeljima da sam poludio, da me vode psihologu, vadili mi uroke i sto drugih čuda, ali što su oni više doživljavali neugodnosti to mi je davalo još više motiva za rad” Janez je po prirodi perfekcionista koji želi u svemu što radi postići najviše moguće. Bitno je postaviti visoke ciljeve, ponekad kao i svi mi…. nerealne, ali i to je ponekad cijena uspjeha. On ima jednu vrlo zanimljivu tezu….. Ako želite doći do treće stepenice onda petu stepenicu stavite za cilj. Na moje pitanje o današnjoj trkačkoj ekspanzji Janez naravno ima svoje stavove te naglašava : Škole trčanja su pohvalne i vrlo dobra stvar za trkački pokret u cjelini a posebno za organizatore utrka jer se iz njih regrutira masovnost. U Hrvatskom trčanju se događa jedan fenomen u kojem Hrvatska nikad nije imala tako kvalitetnu maratonsku i ultramaratonsku žensku ekipu, dok je s druge strane naše muško maratonsko trčanje u krizi i rezultati kako kaže Janez nikad nisu bili lošiji. Možda se ove činjenice neće nekome sviđati, no to je realnost. Trčanje je izuzetno težak sport, treninzi su iscrpljujući, a s druge strane, vi od toga ne možete živjeti. Zaista moraš biti fanatik koji je spreman na iznimna odricanja a s druge strane mladi imaju krive uzore koje nameću mediji i naravno svi žele na jednostavan način doći do zarade. Uvjeren sam da se svi slažemo sa ovim Janezovim riječima. Spoznaja da čovjek iza sebe ima 6 titula državnog prvaka u maratonu, 26 medalja sa Državnih prvenstava te preko 130 pobjeda u zemlji i inozemstvu je samo jedan od dokaza da su njegovi stavovi, sviđalo se to nama ili ne, realni i iskreni. Janez ističe da mu je jedna od najdražih pobjeda, pobjeda na maratonu iz 2014 godine u 41 godini života, pobjeda u Fort Lauderdaleu, pobjeda koju mi u snu nije očekivao. Naravno Boston mu je najdraži maraton i bez obzira na sve što je prošao u životu, mislivši pri tome da ga ništa ne može više impresionirao, prevario se. Kako kaže Janez : “Taj duh podrške maratoncima tamo možete gotovo rukom opipati”…. Vjerujem da će ove njegove riječi mnogima od vas biti dovoljan motiv da Boston izaberete za svoju maratonsku avanturu. I za kraj ove nadam se zanimljive priče evo jedne analize pokojnog novinara Žarka Sušića koji je nakon pobjede Janeza na Plitvicama 1996 sa 2:33:15 rekao slijedeće: “Maroević posjeduje jednu za maraton osobito važnu osobinu : da dobro poznaje svoje mogućnosti, pa je začuđujuće vješto i precizno rasporedio svoje snage na njemu nepoznatoj stazi koja posve odudara od maratonskih staza. On je već na 30 tom km stekao prednost i dominantno pobjedio. Dobili smo napokon tako dobrog maratonskog talenta i nadam se da ćemo to za dobrobit naše atletike znati iskoristiti “…….. Izgleda Janez, da to netko nije znao iskoristiti. Kada su u pitanju treninzi i način treniranja u” Janezovo vrijeme “i ovo današnje, on naglašava nekoliko bitnih stvari. Nije bilo nekih revolucionarnih promjena, trening je individualna stvar i najbitnije je pogoditi sistem treninga koji odgovara pojedincu. Pet trkača može raditi po istom programu, a njihovi rezultati se mogu zbog niza razloga znatno razlikovati. Evo jedan ovako zanimljiv podatak…… U njegovoj rezultatski najboljoj godini, 2003kada je tri puta trčao ispod 2:30 nije imao niti jedne veće dužine od 34 km, ali su mu bile brze dužine, te je te godine napravio, 7730km, radeći često 11,12 treninga tjedno. Evo vam jedne od formula koju stalno naglašavam i ja……… Trčite brzo na treninzima ako želite biti uspješni na trkama. Osim toga a ovo je ipak najbitnija Janezova poruka s kojom se vjerojatno svi slažete…Radite ono što volite bez obzira na prepreke, podmetanja, ogovaranja i nikad, baš nikad nemojte prestati sanjati svoje snove.

Drago Miličić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here