A još jučer bila ta 1988. – naše najbolje godine tek dolaze

Možda je za sve to kriv onaj Orwell i Veliki brat koji nas je te 1984. “strpao” u klupe Centra za usmjereno obrazovanje – “CUO Braća Hanžek” današnje Srednje škole Petrinja. Te zime, tamo južnije, maskota Zimskih olimpijskih igara je glasom Zdravka Čolića dok leti na skijama zavikao Sarajevoooooooo, a mi smo završili osnovnu školu i pred nama je bio izbor – kud dalje.

CUO Braća Hanžek je nudio svašta, nismo trebali puno razmišljati i tražiti okolo riješenja: mogli smo postati suradnici u nastavi, veterinarski tehničari, mesari kobasičari, poljoprivredni tehničari – sve nam je bilo ponuđeno. I Šuvar je još bio u điru – njegov princip: svatko mora dvije godine gimnazije odslušati, a poslije idu striktno stručni predmeti u program.

Odrastati i provoditi svoje srednjoškolske dane sredinom osamdesetih – onih “zlatnih” je tek poslije njih i sirovog i surovog ratnog otriježnjenja početkom devedesetih, postalo jasno svima nama da smo imali ludu sreću i privilegiju živjeti u vremenu blagostanja koje se više nikada neće ponoviti – kad danas ljudi nemaju novaca kupiti udžbenike svojoj djeci, već dobivati donacije, onda je sve jasno.

Oni “odrasli”  – političari o kojima nismo imali pojma ni blage veze, niti su nas uopće zanimali (nitko nije imao pojma, tko je, recimo, 1986. bio predsjednik Jugoslavije, a još manje premijer), ali su oni za nas mlade izgradili i hotel na Pigiku (što je za današnje petrinjsko gospodarstvo znanstvena fantastika , nebrojena mjesta za izlaske, dok su naši roditelji  u većini slučajeva imali sigurna radna mjesta, besplatno školstvo i zdravstvo, sigurne plaće i izgrađene kuće, a banke su bila ona mjesta u kojima su djeca išla nositi kasicu prasicu. Onako iz fore. Nitko nije imao mobitele, čak ni telefone, kredite, minuse na računima, ali smo se bez problema znali naći u gradu i zatulumariti do duboko u noć.

Ali kako to već biva, vrijeme ne štedi nikoga, pa ni nas. Došla je 1988. i moja generacija je maturirala i krenula u novi život. Kao što bi Balašević rekao: Ponijeli nas vjetrovi ko maslačke, jedni su letjeli pravo, drugi padali….. život nas je,a pogotovo rat odvukao u neke nove predjele, nove krajolike i životne priče. Danas se ne možemo svi sresti, ne možemo se skupiti – neki i nisu više na ovom svijetu, a drugi su se rasuli preko granica, daleko od ove zgrade u Gundulićevoj ulici koja nas je sve povezivala.

Ali danas, ovog prvog rujna 2018. – 30 godina nakon te daleke 1988., ponovno se ispred vrata škole skupila mala ekipa. Da se vide, popričaju, popiju koje piće i pojedu neku večeru u obližnjem restoranu, da budu živi podsjetnik na te prohujale dane, na ono naše vrijeme, na 30 godina od mature.

A kako danas izgledaju? Ja sam vidio dame i gospodu koja dolazi u pravo životno doba. Doba uživanja, doba zrelosti.

Naše najbolje godine tek dolaze.

M.Šantek

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here