Suze su, pomislih, nebo ih stvara. Krute su, hladne, neumoljive, bez smisla i dalje natapaju tlo. Pozdravljam se s njima, uništavam si zjenice, pretvaram ih u sljepoću. Kapci su mi teški od nesanice, jer okno mi pruža nemir, propušta zvukove živućih, koji govore teško i ne dopuštaju mi razmišljati. Neprikladnih riječi je previše i ne usvajam njihovo značenje.
Stranci su u vrtlogu kaosa, bez spoznaje o jednostavnosti, nasilni su i vrijeđaju ljudsko društvo. Razloga im ne nedostaje, doista jest tako kako govore, međutim načina čini se da nemaju.
Udišem nasilje, slušam što mi okno dozvoljava čuti, pa se povlačim u sebe. Ne iz straha, već iz slabosti. Jer umirem zapravo, iznutrice mi pojedoše psi, upravo ta borbena neljudska rasa, koja čovječnija jest od čovjeka, zamrle statue u mislima utopije.

Da sam barem spreman slomiti se do kraja, napustio bih sudbinu, poljubio joj ispucane usne koje mirišu na trulež s okusom višnje. Ne bih joj tapkao po podu, sobe mi od užasa namještene, jedine prostorije u kojoj dišem.

Kap po kap, sporo i uzaludno. Ne razaznajem s čime se to borim, zbog čega mi trup nije dovoljno snažan, statičan, svoj. Otvoren jesam, za dno, uporan za kaotičnost vlastitog bića, međutim nisam za čudo stvoreno od kapi, čudne vode koju ne mogu razaznati i ime joj dati.

Napustio sam smjernice, prokleo i svijet i srdžbu od kože svoje, mirisao vodu koju među usnama osjetih. Gorka bješe, metalnog okusa, poput krvi. Prepustih se dojmu, siguran kako će i dalje kišiti, kao što jednom više nikada neće.

Suze su, pomislih, što oštrica ih stvara.
Crvena kiša.
Krvave stigme od sramote što živim, što gledam.
Što jesam, u ludilu si postojim.

Mario Lovreković – Lovra
Foto: YouTube screenshot (Peter Steele)

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here