Od rata nema većeg zla. Nema. Tada ljudsko biće odaje svoje najgore i najtamnije karakteristike. Ubiti bližnjega kao da je nepoznata zvijer, mučiti ga, sakatiti, nema tu ljudskosti.

Dani sjećanja. Dani tuge. Tako mi Petrinjci obilježavamo naš rujan svake godine, umjesto da ga obilježavamo nečim toplim i pozitivnim. Neki od nas uspijevaju pobjeći iz prošlosti, neki nažalost ne mogu. I to je tako. Volio bih da se riješimo prošlosti i da napokon zagrizemo jedan topliji i mekši kruh, jer nisu svi zubi jednako čvrsti, ali nije to moguće…
Moje srce nije zaboravilo ritam otkucaja 02. rujna 1991., kucalo je drugačije, kucalo je u čuđenju, u tijelu dječaka od dvanaest godina starosti, kucalo je u zbunjenosti ne znajući što se zapravo događa u mozgu istog tog djeteta, jer spone nisu bile povezane toga dana. Nije to bio strah, to je bilo nešto čemu ne mogu nadjenuti naziv. Kucalo je srce moje toga dana, kuca ono i dalje znajući kako mnoga druga iz tog vremena nemaju nikakav ritam. Mrtva su. A zašto su mrtva? Jer ih je umirilo zlo, osobno. Kucajući i dalje tuguje za onima kojih nema.

Često sam znao prespavati kod bake Ivanke Morić i prabake Danice Fabac na adresi Ksavera Šandora Gjalskog 6. Nekadašnja kasarna bješe na nekih stotinu metara od nas. Svaku večer su vojnici JNA pokretali tenkove, a mi smo spuštali rolete i slušali njihove zvukove nesvjesni što se zapravo sprema. Šokirani smo gledali vijesti koje su govorile o klanju Hrvata u selima na Baniji, sjećam se kako smo kao hipnotizirani sjedili u dnevnoj sobi i pitali se da li je to moguće.

Dan po dan i krenule su priče kako žene i djeca pravoslavne vjeroispovijesti noću borave u kasarni, te da iz nje idu na posao kao da se ništa ne događa. Nevjerojatno je recimo da je najbolja prijateljica moje majke znala kakav pokolj se sprema i da je o tome šutjela. Nije upozorila prijateljicu, već je i dalje radila s njom i popila jutarnju kavu kao da se apsolutno ništa ne događa. To je iznimno zanimljivo – kako su pravoslavci tada sve znali? Tko ih je upozorio? Oficiri?

Pa kada govorimo o ljudskosti, tko ju je tada zanemario? Zar su nacionalnost i vjeroispovijest bili ključ za preživljavanje? Je li to normalno? Što je onda bio komunizam ako sama teorija kaže da je on radikalna politička ideologija koja revolucionarnim stavom želi ostvariti potpunu društvenu jednakost? To nije negativan stav, to je stav koji potiče liberalnost, jednakost, pa kako je onda moguće da su tadašnji predstavnici komunizma u potpunosti zanemarili samu definiciju pokreta?

Danas gledam sve stranačke opcije. Svi lažu. Tako je bilo i onda. Vjerojatno i u doba Rima. To je ljudska glupost. I kada razmišljam da li sam uopće trebao imati dijete… ne znam, nisam siguran kako ga pustiti u ovu močvaru gamadi i krvopija. Da ga odgajam duhovno ili ratnički? Hoćemo li se opet svi međusobno pobiti kao i svakih pedesetak godina? Imamo li klasiku ili napredak? Ne znam.
Uvod je bio dovoljan, mogao bih razglabati na devedeset stranica, međutim ono što htjedoh je ispričati istinitu priču o danu kada je moj grad doživio napad, onako kako to bješe u mojim očima.

Otac se vratio na kratki odmor s bojišta zvanog „Konjska glava“. Nosio je oznake Z.N.G. na ramenu. Dobro sam znao što te oznake znače. Znao sam što će značiti i prije nego su stavljene na odore branitelja, jer su dečki puno prije prvog napada na Petrinju dežurali po ulicama imajući samo kuhinjske noževe. Tako su bili sigurniji. I počelo je. Majka je radila u „Kožari“, otac je bio u kvartu s dečkima, kada je najednom ušao u naš tadašnji dom i rekao mi da se legnem na pod. Živjeli smo kao podstanari u Reljkovićevoj, na nekih dvjesto metara od kafića „Potkova“. Dakle nedaleko od kasarne. Poslušao sam ga i spustio sam se na pod. Čuo sam fijuke metaka oko kuće, otac je bio prilično uznemiren i htio je izaći van vidjeti što se događa, međutim bio je zabrinut za mene. Zamolio me je da uključim walkman i slušam glazbu, što sam i učinio, a on je svako malo izlazio van i vraćao se. Osjećao sam zlo, stoga sam odbacio slušalice, opet nevino vjerujući u nešto poput navijačkog obračuna na cesti – mada tada nisam niti znao da takvi obračuni postoje. Tu mi se sjećanja malo gube, jer znam da smo dolaskom u Petrinju između prvog i drugog napada majka i ja zatekli kompletan ručak na stolu, dakle očito smo tog kobnog 02.09. otac i ja nešto spremali za pojesti, ali taj ručak nikada nismo blagovali kao obitelj.
Nadalje sjećanja idu ovako: moj djed je došao po oca i mene govoreći kako moramo prijeći Petrinjčicu. Tada sam imao kućnog ljubimca hrčka, pa sam ga ubacio u nekakvu narančastu kantu i svi smo zajedno ušli u auto. Krenuli smo prema djedovoj kući u Cigansko selo, a ja sam u retrovizoru na prvom zavoju Reljkovićeve ugledao tenk iza nas. Tko zna, mogao je pucati, ali srećom nije.

Djed je požurio prema svojoj kući, međutim ja sam negodovao. Htio sam da odemo po mamu u „Kožaru“ na Zagrebačkoj ulici. Djed je skrenuo, a ja sam iskočio iz auta po majku. Nezgodno je bilo što su se nakon ranijeg napada na policijsku postaju policajci preselili u dvorište „Kožare“, stoga su po njima cijelo vrijeme pucali. Jedan policajac je vikao na mene i pitao me kuda idem, a ja sam rekao kako idem po majku. Zatrčao se prema meni kao da me hoće dograbiti, začuo se rafal, a iznad nas se na zidu zgrade pojavila crta svježe ispaljenih metaka. Utrčao sam u zgradu „Kožare“, pronašao majku i krenuli smo kod djeda. Tamo smo prespavali slušajući vijesti koje smo dobivali od susjeda ili naših branitelja koji su čuvali prirodnu granicu sačinjenu od naše Petrinjčice. Ta naša rječica tada je postala heroina, jer dala nam je barem jednu noć odmora. Idućeg jutra odlučili smo krenuti preko Kupe. Imali smo starog vučjaka imena Brik. Pustili smo ga da ode, ali on to nije učinio. Došao je do praga vrata ograde i jednostavno je pao točno na prag. Bio je vrlo star i teško pokretan, ali osjećao je da odlazimo i nije se htio pomaknuti. Morali smo ga ubiti, zakopati, isplakati se i tek nakon toga otići. Mislim da mi je to bilo najgore, jer Brik i ja smo se jako voljeli. Pa zamislite, u svom tom nemiru mi smo dostojno pokopali našeg psa.
Pobjegli smo naposljetku u Malu Goricu kod očeve rodbine, dok je on ostao u Petrinji. Pomislio sam kako ga više nikada neću vidjeti. Srećom, vratio se živ. Ne i zdrav.
Nedugo zatim majka i ja otišli smo u Sisak kod njene tete, jednom prilikom ohrabrili smo se vratiti do Reljkovićeve po osobne stvari, sjećam se kako je tada grad bio pust i jadan. Otišli smo do bake u Gjalskog 6, a Ica je bila više-manje u podrumu, u strahu od četnika koji su joj već prijetili klanjem. Naime, njena majka bješe nepokretna, stoga su naposljetku one ostale zarobljene u Petrinji dok ih nismo izvukli putem snaga UN-a nakon godinu i pol. Brinući se za njih postali smo duševni jadnici.

Boravili smo u Sisku kao prognanici, jeli smo hranu iz Caritasa, odijevali smo se na istome mjestu, majka nije imala zaposlenje, ja sam se ponekad na razne načine morao oduprijeti etikete izbjeglice, ali preživjeli smo. Borili smo se zajedno i to nas je održalo.

Danas živimo u miru. Prividnom miru. U biti živimo u magli. Pa zar nismo zaslužili više? Zbog čega su ljudi umrli? Gleda li itko u budućnost? Školstvo nam je mrtvo, klinci su neuki, mladi bježe van – pa za što su devedesetih ljudi umrli u mukama? Zar je danas doista sve samo novac? Politička utrka? Slijepo vjerovanje? Kakav smo mi narod ako nam je dovoljno zapaliti svijeće i prisjećati se? Ja to ne mogu gledati mirne duše. Nisam naučen mrziti i ne mrzim, ali usuđujem se reći kako sve današnje i nekadašnje vođe stavljam u istu košaru srama i kako sam osobno spreman za vječnost zatvoriti istu.

Ne zbog sebe, nego zbog svog djeteta. Mene mogu i razapeti, neće toliko boljeti.

Mario Lovreković – Lovra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here