najneviniji je
kada tiho progovara
iz dubokog grla noći
i kapima mojih usana
nepomično ispisuje
tvoje ime
po ulicama grada

i sve dok lutam
trčeći između kiše
on mi se smije
razvlači sjetu
mrežama uspomena

ja ih dozivam
hlapeći kao ljeto
uvalama zavičaja
pa postanem
nečujna muzika
orkestar duše
naplavina čežnje

noćas
moj kišni svijet
raskriljen hrli
tebi u zagrljaj
da ga jutrom
pretvoriš u zrake
zrake sunca
što zrače kroz dan

stisnem se
u grlu noći
pa samo čekam
da nad njim
otvoriš kišobran
zaklon od tišine

moj kišni svijet
korača usporen
uspavan kao dijete
i dalje nevin
neviniji od svega
što van njega diše

i svaka njegova kap
dio je tvoga tijela
mozaik nježnosti
koju ti poklanjam
dok sada tonem
u san

Boba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here