Predrag Sekulić – bez dlake na jeziku

U cijelom Sisku sigurno nema osobe koja nije barem čula za Predraga Sekulića. Njegova uporna borba za Rafineriju Sisak, ali i za cijelu Inu, dobro je poznata ne samo u „gradu hrvatskih pobjeda“ već i u cijeloj zemlji. O Pegi, kako ga svi zovu, mogao bi čovjek reći puno toga, no jednu njegovu osobinu valja posebno naglasiti: nikada ga nije bilo strah javno reći ono što misli, pa kud puklo. Sjeli smo s njim i porazgovarali o Rafineriji Sisak, sindikatima, politici, Uljaniku, Petrokemiji…
Cijeli ovaj razgovor onakav kakav je bio, iskren i necenzuriran, od prve do posljednje riječi zbog njegove dužine donosimo u tri dijela, prvi dio danas, drugi 4. a treći 6. rujna.

I. DIO
PS-portal: Najprije bi željeli porazgovarati s Vama o aktuelnoj situaciji vezano za Uljanik. Vidjeli smo Vaš facebook post u kojemu prozivate sindikalce zato što nisu podržali prosvjed radnika Uljanika u Zagrebu. Doduše, moram reći kako su članovi Vašeg sindikata Nova solidarnost bili na prosvjedu.
P. Sekulić: Da, to je bilo s naše strane (Nove solidarnosti – op. a.) čisto solidarno, no međutim neki veći, organiziraniji pokret od strane sindikata nije napravljen, što mi je žao. To je u skladu s onim mojim tvrdnjama da, na žalost, već dugo vremena nemamo pravog sindikalizma u Hrvatskoj. O čemu se radi, naime kada smo mi, tri sindikata i udruga branitelja, osnovali Stožer za obranu Rafinerije dok smo mi Siščani bili u tome sve je bilo OK. Nakon otprilike šest mjeseci smo bili pozvani na sastanak kod gospodina Klausa u Kutinu gdje su bili i predstavnici središnjica sindikata i gdje je prvo pitanje, od g. Novosela, bilo: „Kako ste vi uspjeli doći do premijera a mene neće primiti?“ Moj odgovor je bio: „Vi ste isti dan kad i mi saznali iz novina da se Rafinerija Sisak zatvara i vi ste, svi predstavnici središnjice, trebali doći u Sisak i okupiti ljude kako bi zajedno radili ono što treba raditi. Vas nije bilo, a sada kad smo mi nešto uspjeli postići, nije puno ali nešto jeste, prebacujete kritiku na nas i pitate se kako smo mi to uspjeli.“ Na što je gospodin Tomac, koji je u međuvremenu otišao u mirovinu, rekao da je stožer kada je kriza bolji od sindikata i onda se ne mora Ivan Tomac ili Novosel ljutiti ako Predrag ili netko drugi iz stožera kaže ti ćeš lijepiti plakate, ti slati mailove, a ti ćeš ovo ili ono. Pokazalo se da Stožer ima tu snagu koju na žalost naši sindikati nemaju.
PS-portal: Znači li to da je uloga sindikata u borbi za radnička prava više formalna nego stvarna?
P. Sekulić: Na žalost. Mi smo suočeni sa situacijom da u Ini imamo tri reprezentativna sindikata od kojih jedan ima manje članova od našeg sindikata Nova solidarnost, međutim ušao je u koaliciju. Zašto je ušao u koaliciju? Zato što brani svoje benefite, jednog čovjeka ili u drugom sindikatu trojice ili u trećem desetorice. Veliki novci i velike plaće se isplaćuju radnicima koji profesionalno rade za sindikat. Ja sam valjda jedina budala, a samim tim sam postao neprijatelj svim sindikalistima, jer sam dao ostavku na mjesto predsjednika Radničkog vijeća Ine i jer sam propustio biti predsjednik sindikata gdje bih uz svoju redovnu plaću imao 8.000 kuna naknade kao predsjednik. Da ne govorim kako takve naknade imaju i drugi sindikati, plus kada pribrojite da je u Nadzornom odboru u Ini naknada 15.000 kuna pa možete zamisliti da je moja kolegica Maja Rilović tada imala preko 30.000 kuna mjesečnih primanja. Usporedite s bilo kojom ministarskom plaćom pa ćete vidjeti zašto sam ja ljut na njih i zašto govorim da su sindikati loše političke stranke koje jednostavno ne mogu zastupati radničku klasu jer su 25 godina upetljani u sve i jednu priču oko bilo koje kompanije u Hrvatskoj. To je moje mišljenje i iza njega stojim. Na mene se diže hajka zato što sam se priključio političkoj stranci i u tome traže nekakav problem. No ja sve stvari što imam o Ini dajem preko Stožera ili Sindikata. Mogao bih to dati u stranku da se na Saboru onda raspravlja o tome, ali to onda ne bi bilo korektno od mene. A svi predsjednici drugih sindikata u Ini su pripadnici, doduše možda nemaju člansku knjižicu ali su u stvarnosti članovi, određenih stranaka. To vrijedi i za predsjednike središnjice, dovoljno je pogledati u prošlost gdje se može vidjeti tko je i kako galamio protiv koje opcije kada je trebalo.
PS-portal: Ipak je legitimno biti simpatizer neke stranke.
P. Sekulić: Apsolutno. Ja držim da smo svi mi u politici i da bi se svaki čovjek na ovaj ili onaj način trebao baviti politikom. Pa čak se mi Hrvati i bavimo svi politikom. Ako treba svi ćemo vrlo rado komentirati, jedino što će biti mali broj onih koji će htjeti nešto promijeniti jer je to teško u ovom sustavu u kojemu HDZ-SDP vlada već 25 godina.
PS-portal: Koliko je bilo koji sindikat uopće ekipiran da učestvuje u donošenju važnih odluka za neku kompaniju veličine Ine ili Uljanika? Govorim to zato što u Nadzornom odboru Uljanika, koji je sve vrijeme gledao kako „brod tone“, sjede dva predstavnika sindikata.
P. Sekulić: Kada sam, nekako naprasno, ušao u sindikat 2014. kao profesionalac, jer su svi šutjeli na moje dugogodišnje upozoravanje što će se dogoditi u RNS, i onda kada sam shvatio da smo mi, a pod tim „mi“ mislim na ljude koji predstavljaju radnike – znači sindikati, uglavnom ljudi koji su se zaposlili na radnim mjestima i više ili manje napredovali u karijeri unutar Ine i nekom prigodom izabrani kao predstavnici u sindikate, ali naše znanje što se tiče pravne strane, vještine pregovaranja… Možemo mi proći neke tečajeve, možemo nešto naučiti, međutim kada za stol sjednu s jedne strane sindikati a s druge visokopozicionirani ljudi u Ini nakon što dođe do nekakvog spora oni traže pauzu i idu u drugu prostoriju savjetovati se sa pravnicima, a mi, mahom srednje stručne spreme, mudro mislimo kako smo ih doveli u škripac, kako smo u prednosti i kako smo dostojni pregovarači. Ista situacija je, po mojem mišljenju, na žalost i u GV Grada Siska i u Županijskoj skupštini SMŽ. Neki ljudi su igrom slučaja došli na takve pozicije te niti se snalaze niti pokazuju želju za tim, već preživljavaju i utopili su se u tome. Tako je i u sindikatima. Sindikat ima strašno puno novaca, svaki sindikat. Moj sindikat sa 250 članova ima strašno puno novaca.
PS-portal: Što to znači „strašno puno novaca“? Jesu li to milijunski iznosi?
P. Sekulić: Naravno da u slučaju mog sindikata nije riječ o milijunima, osim toga želim naglasiti da kod nas novci služe za pravnu službu, odvjetnike, razne pomoći koje su određene statutom, ali ne i za benefite. Mi nemamo naknade, besplatne mobitele, putovanja…
PS-portal: A drugi sindikati to imaju?
P. Sekulić: Drugi to imaju i naravno da se dolazi u poziciju da se nema novca za stvari koje trebaju poslužiti radniku, koji u stvari te iste novce uplaćuje iz svog džepa. Ima doduše i drugačijih primjera, tako je Mijat Stanić u trenutku kada je preuzimao Hrvatski cestarski sindikat imao na računu 50 kuna minusa Njegov sindikat ima 3.500 članova, a čini mi se da im je prosječna članarina 66 kuna. Sada, nakon 11 godina, ima 11 milijuna kuna na računu koji mu mogu poslužiti kao štrajkački fond. On točno zna u svakoj kompaniji u kojoj zastupa radnike koliko dana može štrajkati a ljudima dati plaću. Takve stvari su bitne u pregovorima i tome služi sindikat. Inini sindikati, primjerice, to nikada nisu koristili, a bogati su i imaju novaca. Ili nemaju!? S druge strane sindikat kojemu sam ja trebao postati predsjednik, „Inaš“, imao je također oko 65 kuna primanja po članu, postojao je dvadeset i nešto godina a imao je na računu 600.000 kuna kada ga je preuzeo gospodin Mušnjak. Dakle nešto ne štima.
PS-portal: Ali taj dio financiranja sindikata uvelike ovisi i o kolektivnim ugovorima, mnoga poduzeća, bogata ili siromašna, kroz kolektivne ugovore reguliraju veliki dio prava u slučaju sindikalnih akcija ali i drugih sindikalnih aktivnosti od radničkih igara, štrajkačkog fonda pa do drugih benefita,
P. Sekulić: Tako je. Svaki kolektivni ugovor je zasebno, a u Ininom kolektivnom ugovoru stoji da svaki član izdvaja 1% od bruto plaće, a naš sindikat je jedini u Ini koji nije pristao uzeti 1% od svih primanja što su svi drugi forsirali.
PS-portal: Ali zar ne postoji i nešto dobro u postojanju sindikata?
P. Sekulić: Apsolutno da sindikati trebaju. Ja poznajem i surađujem sa puno dobrih sindikalista, Denis Geto iz Tehnos-a, Mijat Stanić, ljudi iz Itas-a iz Ivanca koji su štrajkali glađu (RIS – Regionalni industrijski sindikat Varaždin) te Željko Stipić i Preporod su svakako u ovoj grupi. To su sindikalisti koji su poduzeli nešto za radnike i njihovi rezultati se vide. Na žalost Inini sindikati nisu ništa poduzeli a svakodnevno se otpuštaju ljudi. Sada imamo novu prijetnju zatvaranja, međutim ni glasa nije od njih čuti. Pouzdano znam da sam ja dobio tu informaciju o zatvaranju nakon njih, a ja je čuvam već mjesec dana i sutra ću je iznijeti na Gradskom vijeću. Sindikati trebaju sustav kojim se biraju sindikalni vođe mijenjati. Čelnika neke političke stranke ćete smijeniti na unutarstranačkim izborima ili nekim drugim putem, dok sindikalnog čelnika u Hrvatskoj nećete maknuti ukoliko on sam ne odluči otići s tog mjesta ili ode u mirovinu. Navedite mi jedan primjer da to nije tako. Moj sindikat je jedini koji je statutom ograničio da netko može biti predsjednik samo u dva mandata.
M. Gašljević / A. Olujić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here