Starost

STAROST je doba neizmjernog iskustva steknutog na vlastitim, a rjeđe i tuđim glupostima. To je doba u kojem iz dana u dan dobivate dodatnu opremu, poput nekog modernog automobila. U prvo vrijeme dodatna oprema su tabletice u džepu – nek se nađu. Slijede cvikere, potom zubalo. Za koju godinu dobivate novi kuk, a super ste faca kad vam ugrade visokosofosticirani pace-maker.

Doba je to u kojem žene postaju suhe, a muškarci gube potenciju, u svakom pogledu. Sreća da ipak ima tehnike koja pomaže u nevolji kao bager za kopanje jarka. Kažu, tko podmazuje – taj i vozi.
Nekad mi se više sviđala ona; Ne pali auto kojeg ne misliš voziti. Bilo je to u doba kad je dotični bio lakozapaljiv.

MLADOST je nešto sasvim drugo, ali je baš ono što se s vremenom pretvara u starost pa bi bilo mudro respektirati sadašnju starost u likovima roditelja, susjeda, prijatelja, rođaka, ako ni zbog čega, onda barem zbog te neminovnosti stjecanja statusa osobe s dugogodišnjim iskustvom, onih koji veće dugo pamte.

Zato se starosti ne treba nikad rugati. Nije lijepa, ali je zato ružna i nepostojana, nepredvidiva, ali ipak naša. Zar nije i mladost često nepredvidiva i nepostojana pa i ružna, a opet je naša i moraš je voljeti kao dijete, bezuvjetno.

U mladosti su teme razgovora šarolike, a u starosti se malo sužavaju i postaju crno-bijele. Kako si spavao/la? Jel te još boli…? Jesi imao stolicu? Gdje si ostavio gebis? Opet si zapišao poklopac i okolicu školjke. Gdje mi je novčanik? Pokradeni smo. Jel zvao sin? Nije. A kćer. Da, prošli mjesec. A kao da je bilo jučer kad se rodila. Ista ti…. Pa šutnja.

I šutnja govori. Toliko ste dugo zajedno da sve govore pogledi i pokreti, predmeti koji vas okružuju, a i misli se susreću na istim valnim duljinama i već sanjate slične snove. Šutjeli smo jučer o klincima koji su odrasli ljudi. Šutjeli smo o njihovim kreditima, zločestim unucima koje zovemo malo nestašnima, živima…, šutjeli smo o propalim brakovima, nezavršenim poslovima, o umrlim rođacima i prijateljima.

Šutjeli smo, a sve je to bilo na nekoj hrpi naše stvarnosti, u sobi punoj prošlosti, ustajalog zraka i našim staračkih mirisa. Naš TV je gledao nas, ugašen i tih, samo neke sjene, naše sjene na ekranu. Pauk mirno i neometano plete mrežu između TV i HiFi kojeg rijetko uključujemo.

Jebeš starost. Uz svu dodatnu opremu. I onaj SOS sustav koji poziva kad te nešto pukne, bolje bi bilo da zataji, da prođeš konačno kroz tak tunel u svjetlost ljepše budućnosti. Tako govore. Malo sam skeptičan.
Kažu (zadnji od njih Paul McCartney) da naši bližnji i nakon svoje smrti bdiju nad nama i prate nas, a ja si mislim – Jebote, zar se mučenje nastavlja. Zamisli da moraš i poslije smrti pratiti pizdarije svojih četvero djece i desetak unučadi, nedajbože i supruge koja je ostala na ovom svijetu pa još snima neke starčiće u staračkom domu i s njima se veselo kikoće dok ja bdijem nad potomcima.

Ma jebeš to. Ne treba mi ni vječni mir, ni vječna briga. Hoću kad mi dođe vrijeme umrijeti skroz. Možda ću im se tjedan ili dva motati po mislima, al to neću biti ja, nego moja ostavština. Jebiga.

ZA PS PORTAL M STRIŽAK

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here