Svjetlo u tunelu

Davnih dana sam čuo jedan vic o Muji, a kome li drugom, koji je teško nastradao u lovu na medvjeda. Želeći uloviti zvjerku postavio se naš Mujo direktno ispred neke rupetine iz koje se čulo nekakvo zviždanje i dahtanje. I taman je podigao svoju toljagu, u namjeri da medu raspali njome čim ovaj promoli njušku, kadli iz rupetine pravo na njega izjuri „brzi sarajevski“. I tako nastrada jadan Mujo, a sve zbog vlastitog neznanja i naivnosti.

Ja inače jako volim viceve o Muji. Mislim da je on možda najbolji dio svakog od nas. Njegova naivnost, priprostost, duševnost, a ponekad i lukavstvo pa i životno iskustvo ugnijezdile su se i u nama samima. Ma koliko ih pokušali negirati ili prikriti, nađu ove karakteristike načina izbiti na površinu. Na kraju krajeva, svi smo mi krvavi ispod kože.
Ne slažete se sa mnom? Pa dobro, pogledajmo malo unatrag. Koliko već traje ova kriza? Još je „najveći navijač“ Vatrenih sa svog trona prodavao foru da „nismo u banani“ kada smo već bili u k…., ovaj krizi. Umjesto svijetle budućnosti, koju su nam svi obećavali, zagazili smo u mrak tunela i htjeli, ne htjeli polako tapkajući krenuli naprijed u tminu. Ono što nas je održalo, i još uvijek drži, je uvjerenje da jednom moramo ugledati svjetlost na njegovom kraju.
Koliko se samo puta dogodilo da netko s čela vikne: „Evo ga! Svjetlo!“, a mi počnemo razdragano skakutati, kada se ono za što smo mislili da je danje svjetlo na kraju tunela pretvori u svjetlo na čelu lokomotive nekog brzog sarajevskog, beogradskog, Marjana ili Kvarnera, što juri ravno na nas. Samo što se u našem slučaju zovu: INA, Agrokor, Uljanik…
Ah, vi mlađi niti ne znate što su brzi sarajevski ili brzi beogradski ili Marjan, da ne nabrajam dalje. Nije ni čudo djeco draga. Naime, tako smo u žargonu zvali brze vlakove za ili iz Sarajeva, Beograda, Splita… Oni ne prometuju više ovuda, ovim kolodvorom s kojega je 1. listopada 1862. pošao prvi vlak na redovnoj željezničkoj liniji Sissek-Agram-Steinbrück. Bijaše to prva pruga u ondašnjoj Kraljevini Hrvatske i Slavonije koja je bila sastavni dio Habsburške Monarhije. Oprostite na digresiji, ja se malo zapričao… A htjedoh samo reći da nije ni čudo ako nikada niste čuli za ove vlakove jer ih nikada niste čekali u mraznim i maglovitim jutrima na peronu, iščekujući da čujete glas otpravnika vlakova koji preko razglasa obavještava o njihovom kašnjenju, najčešće od više stotina minuta. Sjećanja…
No, vratimo se našem Muji s početka ove priče. Za njega prečesto vežu atribut „glup“, jer samo se, valjda, izuzetno glupom čovjeku može dogoditi da na njega naleti vlak. Sreća da mi nismo glupi. Doduše, treba reći i to da je između nas i Muje jedna drastična razlika: na njega je vlak naletio samo jednom, a na nas malo-malo pa naleti neki novi.
A. Olujić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here