U mojoj firmi smo odlučili upotrebljavati što manje papira. Naši visoki manageri lako donesu tu odluku jer nemaju pojma što to znači. Oni samo sastanče i ponekad se negdje potpišu. Sve što trebaju napisati, napišu u mailu i za njih je gotovo. Niži legioni imaju veći problem. Inženjeri na primjer, vole crtati na papiru. Pogotovo vole to raditi običnom olovkom. Ako pogriješe, lako izbrišu pa onda nešto promijene. No kad je projekt gotov, sve se nacrta u spremi u kompjuter. Puno naše dokumentacije morali smo skenirati i na dobar način spremiti u kompjuter jer što vrijedi da je negdje na serveru, a nitko taj dokument ne može naći.
Firme su uglavnom škrte da kupe dobru tražilicu koja dokumente indexira i onda ih se lako nađe. Za to sve treba  disciplina. Tehničari koji popravljaju kompjuter više vole gledati sheme na papiru nego na ekranu kompjutera. No to se isto može izvježbati. Na kraju tog projekta koji je trajao 2 godine, imamo sve digitalno i trošimo jako malo papira. I tako sam i ja odlučio da malo pospremam svoje dokumente i sav taj papir kod kuće u Holandiji. To nije lako jer svaki dokument koji uzmem u ruku mi je šteta baciti jer bi mi možda nekad mogao zatrebati. Na kraju svega, nešto malo papira sam bacio, a ostalo poslagao tako da opet mogu naći kad mi zatreba. Sve zajedno je stvarno velika hrpa papira. Kad je sve bilo uredno spremljeno, odoh u Hrvatsku na odmor.
Naslijedio sam neku staru kuću od moje tete Zorke. Ona nije moja teta nego teta moje mame. No ja sam je uvijek zvao teta Zorka. Ona je umrla 1990. godine no uvijek sam bio lijen da odem u „Elektru“ u Puli da prepišem brojilo na novog vlasnika, dakle, na sebe. Plaćao sam tako račune za struju 28 godina na njeno ime. To je sistem: ako se plaća, nitko te ništa ne pita. Oni očitaju brojilo i šalju mi račune, a ja plaćam. Teta Zorka bi sad imala 116 godina i bila bi najvjerojatnije najstarija građanka Hrvatske. Kolinda bi joj čak došla na 116-ti rođendan. No, tete Zorke nema a ja joj trošim struju i plaćam, plaćam račune. I konačno odlučim da odem u „Elektru“ Pula da to promijenim. Najprije su mi rekli da mi treba vlasnički list pa da će oni to srediti.
Isprintam vlasnički list ali to nije dosta. Treba ga ovjeriti kod javnog bilježnika. Bez veze. Odem tako do javnog bilježnika. Kad sam ušao u kancelariju, skoro sam pao u nesvijest. Koliko ti ljudi imaju papira!!! Nije ni čudo da hrvatske šume propadaju. Sav papir koji se napravi završi na nepreglednim policama javnog bilježnika. Svakih nekoliko dana stavljaju to u kutije pa šalju u arhivu. Ne smiju upotrebljavati spajalice ili bilo kakve metalne držače papira nego špagu. Ljudi moji, pa koliko papira se troši u Hrvatskoj? Ima par tisuća javnih bilježnika, a svaki sakupi toliko papira koliko bi lako mogao potrošiti sva drva one čuvene glinske šume Pogledić. Stotine hektara šume se mora posjeći da bi se napravio taj silni papir. Još smo mi u mojoj firmi dobro prošli jer smo sve digitalizirali i imamo jedan printer na 250 službenika. Kod javnog bilježnika, svaka ona cura koja tamo radi ima svoj printer kojim printa po onom finom bijelom papiru. Sve mi se vrti u glavi kad to vidim.
Eto, na jednom kraju Europe se smanjuje količina papira i sve je u kompjuteru, a na drugom kraju Europe se ne može ništa napraviti bez stotina stranica papira. Čak da se promijeni ime potrošača struje u kompjuteru „Elektre“, treba ispuniti obrazac, isprintati vlasnički list za svježim datumom (može i smrtovnica bivšeg vlasnika) pa onda taj dokument ovjeriti kod notara (javnog bilježnika) i predate „Elektri“. Oni to pogledaju, promjene ime u kompjuteru i bace papir u kantu za stari papir. Dakle, taj isti primjerak koji sam notaru platio 40 kuna da mi udari štambilj.
Eto, neki vole papir, a neki kremšnite. Sve ovisi o ukusu.

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here