Tragovi su bili su svježi. I to je trebalo biti dovoljno da odustanem. Međutim nisam to učinio. Odlučio sam napasti umjesto se povući. Njušio sam niz vjetar, baš nekako poput njih. Isprva mi osjetilo nije činilo dobro, bilo je pasivno, a onda, najednom, miris njihove prljavštine. Neugodan miris, ali opet miris. Zanimljiv i poseban, mješavina slatkastog i oporog. Krv, znoj i lažno pokajanje. Čudno, ali primamljivo. Za lov.

Kako sam vječito nespreman za sukob, točnije nesiguran i nezainteresiran, razmišljao sam o načinu suprotstavljanja. Lovim nešto što nemam čime svladati. Osim golim rukama. Noktima i prstima. Zubima, moguće. Zaklati ih, probiti im tvrdu kožu i odgristi djelić tkiva, oduzeti im dah, ubiti ih; samo čime?
Previše ih je. Čopor su, a čopor se uvijek drži zajedno.
Hijene su, zasigurno, samo one trgaju trupla ili jedu živo meso slabijih za koje milosti nemaju. Dok žrtve vrište od boli i dalje ih jedu, na živo, dok god ne umru izobličene od strave i muke.

Naposljetku sam misli predao mašti, zamišljao kako bi predatori mogli izgledati, kako bi sam čopor mogao izgledati, poželjeh doznati o čega su satkani.
Slike koje vidjeh ne mogu opisati, jer sulude su, mada istinite. Vidjeh istinu, nepobitnu i nadasve točnu.

Ne smijem opisati viđeno. Ponekad je bolje snivati u očaju nego gledati u moguće. Ono što smijem reći jest da su tragovi i dalje prisutni. Zvjeri nikada ne snivaju, uvijek su korak ispred. Bolesne lutke koje trgaju meso. Žvaču. Sline. Ne bježe. Hijene jesu, nemilosrdne jedinke, nezasitne okrutne dlakave životinje, a žrtve su zapravo, osušeni okrajci koji u vlastitoj gluposti. Plaču duboko u sebi. Smrtnici su bez vjere u bilo što. Čoporom ih neću nazivati, već kujama preimenovanima u Sabor.

Zvijeri su koje nikada neću uloviti. Previše ih je.

U Saboru.

M.L.L.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here