Bježakanja

Ne tako davno u nekoj TV emisiji na temu činjenice da se u Kini izvrši najviše smrtnih kazni reporter je razgovarao i s jednim vojnikom pripadnikom postrojbe kineske vojske koja izvršava te mnogobrojne kazne. Vojnik je objasnio da se kazne izvršavaju na način da osuđenike grupno puste pred streljački stroj koji onda vrši egzekucije. Najgore je, kaže, kada netko od osuđenika pokušava bježati pa onda moraju trčati za njim da ga dokrajče. Neki, kaže, jednostavno stanu i čekaju svoj metak dok drugi pokušavaju nemoguće, pobjeći i ako znaju da je to nemoguće ipak traže tu koju sekundu duljeg života na žalost i teret vojnika koji ga moraju dokrajčiti.
Sve nekako tako mi sliče i ova politička i gospodarska bježakanje po Hrvatskoj.
Iako nije proglašen nikakvim bjeguncem svejedno mi predsjednik SDP-a Bero nekako liči na tog paničnog bjegunca iz priče kineskog vojnika. Ne mogu negirati da mi je Bero nekako drag i simpatičan dečko ali, bome, pretjerao je. Daj Bero stani i ne muči „vojnike“ koji se, eto, okupiše u Kamanju da smisle taktiku kako „odstrijeliti“ nesretnog Beru pod čijim je vodstvom SDP bukvalno potonuo i neumitno tone i dalje. U tom upornom tonjenju od prvih Berinih dana na čelu te, kako im vole tepati, najjače oporbene stranke bilo je jasno da on nije taj koji toj stranci može vratiti bar dio starog sjaja usprkos tutorima kojima i nije bilo do Bere i stranke već, isključivo, do vlastite guzice. Ti, listom, ostarjeli lisci nikako da prihvate činjenice da su zbilja ostarjeli, a da su još stariji u činjenici da se i ne pokušavaju mijenjati kako to društveni i politički trenutak nalaže. Javno su se odrekli „komiteta“ ali ga nisu prestali živjeti. I tako, u Kamanju, nekako, znakovito se okupiše čak i oni za koje se mislilo da su sto posto Berini. Skužili su i oni da je vrag uzeo šalu i da se treba pokušati spasiti bar nešto pa i samoga sebe. Kamanje kao mjesto okupljanja nekako mi je, u konačnici, znakovito. Idila uz prelijepu Kupu a s druge strane žilet žica. Ima li jačeg „signala“?
Drugi, već kronični, bjegunac Todorić u Londonu slavi svoju „pobjedu“. Iako u „pobjedničkom“ zanosu ipak se ne žali, bar za sada, vratiti u Hrvatsku. Odgađa ono neumitno da se mora kad tad, ipak, pojaviti pred hrvatskim pravosuđem. Na neki ga način i rezumijem ali samo i djelu pružanja otpora prema predaji u hrvatske pravosudne ruke. Sukladno dosadašnjoj „sudskoj praksi obrnute proporcionalnosti“ bar se on ne bi trebao bojati jer je pod njegovim patronataom „zamračeno“ toliko novaca da bi, sukladno spomenutoj praksi, on trebao dobiti neki od najviših „velereda“ od petnaestak poznatih.
Ako cucak Medo zbog lajanja može biti zatvoren više od dvije godine Todoriću je dovoljno da šuti. Ako jedna biljčica vrijedi dvije godine, a vreća „biljčica“ društveno-koristan rad, deset miliona – mjesto u svečanoj loži moskovskog stadiona kako bi onda preračunali petstotinjak miliona skupine Borg ili njegovih pedesetak milijardi? Kako sam tanak u matematici preračune ću prepustiti gospođi Martini koja se je, kako kažu, bacila na pisanje a nedvojbena je stručnjakinja za preračunavanja. Možda, u konačnici, saznamo i koliko komada krumpira se mora oguliti za svaki milijunček.
I dok Todorić likuje, ili bar glumi da likuje, Plenković na čelu Vlade vrluda pa makar mu malo malo na put iskočili neki Uljanik, Ina, Petrokemija a nogavice mu još uvijek čvrsto zateže i Agrokor ma koliko govorili da je to prošlo svršeno vrijeme. Ma kako bilo on i stranka kojoj je na čelu još uvijek su, prema istraživanjima javnog mjenja, najjača i, kazao bih, jedina politička snaga u Hrvatskoj na što se čude mnogi a, nekako, i nije logično osim ako se uzme stvarnost u kojoj su oni istinski jedina ozbiljna i moguća, bar zasad, politička opcija. Usprkos „prazniku demokracije“ pred kojeg, je do jučer neprikosnoveni, Milinović ekspresno izbačen iz stranke da bi na taj „praznik“ izašao samo jedan kandidat između kojeg će se moći birati ipak javnost nije uspjela doznati stvarni razlog tri puta odgađanja izbora. Bar ona javnost koju to, eto, zanima. Nasmješeni tajnik Lovro ponudio nam je opet i još jedan poučak u zbirci „Lovrinih poučaka“. U nasmješeni obraz kušnem Te mili tajniče.
I dok razmišljam o teškim kaznenim djelima nelegalne prodaje grincajga, prodaje hlača pokojnog muža u pokušaju, gajenje biljčice koja će možda olakšati teške zdravstvene tegobe prizivam legendarnog cucka Medu da se vrati iz privremenog rada u Irskoj, javi Hrvatskom uredu za dobrodošlicu te zalaje kao čovjek pa da opet dobijemo jedan ozbiljan kazneni postupak. Vrati se Medo jer ovo što slušamo od bezvremenog Bandića možeš samo Ti prelajati.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here