u aorti mene….

i ova Kupa što se ljulja
u naručju moje ruke
ramena što grle
zadnji zamašnjak ljeta
plovi mojom misli
rastače stare sjene
na purpur i baršun
zatvara čarobne čaše
u kojima lijehe trepere
pa zavodi moj pogled
slijepljen o obale

i ovo vrijeme lutanja
što prenosim preko koljena
srdačno ubirući kapi
kojima brišem uspomene
nježno položene
u aortu svoga života
ne želeći da mi zaborav
ukrade slike
kada sam kao dijete
koračala toplinu šljunka
zazivala vjetar
da mi tu ljubav donese

i danas očima grlim rijeku
udišem cvjetni miris
na njezinim grudima
zagrabim svjetlost
u njezinu međunožju
pa se dušom smijem
smijem

i danas još hodam vrijeme
sakriveno u trbuhu svijeta
pa vješam izazove
o stranice života

i ljubav
o da
ljubav koja nosi mene
ja nosim nju
pa potanko pričamo
zbirkama školjki
koje smo sakupile
nezamjenjivo tražeći
jedna drugu

sve postaje savršeno
ona i ja
vrijeme pogubno
za ostvarenje novih slika
jer sve je uramljeno
zatvoreno u krugove
kojima i dalje plovim
sigurna da život se odvija
svakim jutrom
svakim zalaskom sunca

zaboravim prošlost
zaboravim rane
što spavaju ispod trave
taknem strunu duše
ona zaplače
pusti suzu ganuća

i sve je isto
kao kad tvoja ljubav
pomno i skriveno
u mojoj aorti teče

Boba