Kad fali više konobara nego liječnika

Kako jenjava turistička sezona tako iz medija lagano nestaju i vapaji za radnom snagom. Više nemamo vjesti kako se zatvara neki kafić jer nema konobara. Tu i tamo netko, uglavnom iz struke, propituje manjak liječnika kojih uglavnom nedostaje u malim ruralnim sredinama. Kad matematički usporedimo, a matematika je do bola pragmatična, manjak konobara u Hrvatskoj je daleko veća brojka nego brojka kojom ispisujemo manjak liječnika. E, tu uskače odgovorna vlast i, naravno, poduzima sve mjere da se zadrži deficitaran konobarski kadar na ovaj ili „onaj“ način. Neki neke od načina nazivaju „praznicima demokracije“, a nekima je to primjer koliko je demokracija rastezljiva.
Ne ostaje ništa drugo doli otužno se osmjehnuti što ne vrijedi za Vučićevo lamentiranje po Kosovu. Danas, dan poslije, u Hrvatskoj se mnogi čude izgovorenom od tog srpskog lidera s mjesta odakle je uvelike započeo krvavi tulum „nebeskog naroda“ pod vodstvom, kako reče Vučić, Miloševića velikog lidera s nerealnim željama.
I koliko se u Hrvatskoj neki trudili prikazati Vučića kao osobu s kojom se može razgovarati, mislim da je sada svakom jasno da Vučić govor mijenja ali ćud nikada. Njegov govor u Kosovskoj Mitrovica prepun morbidnosti ukazuje da je ljubitelj literature E. A. Poe-a, koji se i sam ne bi posramio tolikih „mračnih“ riječi izgovorenih u tom govoru. No, upotreba upravo tih riječi govori da njegova službena politika nimalo ne odstupa od zacrtanog Čosićeva puta.
Europski Vučić, kako ga „puše“ neki EU, ostao je čarapanska babetina koja „tepe“ o kostima, „pobjedama“, izdaji i nekavim njihovim istinama.
„Srbi su ginuli u Metohiji, Sarajevu, Kninu, a sad se na kninskoj tvrđavi vijori šahovnica koje nikada tamo nije bilo.“ E neće moći. Knin je, što je povijesno nepobitno, stoljetna prijestolnica mnogih hrvatskih kraljeva i velikaša puno stoljeća prije dolaska Srba na svoja „vekovna ognjišta“ na granici Otomanskog carstva da bi štitili i branili isto to carstvo od „neprijatelja“ od kojeg su „oslobađali“ i Knin tih devedesetih o kojima govori Vučić. Na žalost, ako već te priče puši nezainteresirana EU, hrvatski političari, ako im je Hrvatska u fokusu, trebaju se potruditi te kazati „popu pop a bobu bob“ a ne trčati u zagrljaj onima koji ti pouzdano drže „roge“ iza leđa. I uvijek tako.
Da treba živjeti jedni pored drugih, treba i mora se, ali to ne znači da ne postoji određena razina tolerancije, poštivanja i uvažavanja pa makar sve to bilo i umotano u dnevnu politiku. Vučiću, palac ti dolje pa se podsjeti kako ti je završio, zajedno sa svojim projektom, tvoj „veliki lider s vizijom“. Radi njegove vizije ginuli su ti ti spominjani napadajući Metohiju, Sarajevo i Hrvatsku.
Na žalost tolerantnost ili neshvaćanje mnogih hrvatskih političara uvelike otvaraju put upravo takvom ponašanju politike i retorike iz susjedstva nikako ne izvukavši pouke iz mnogih ranijih događaja kada su hrvatski politički vođe, poslije pobjeda svojih bojovnika na bojišnicama, izvlačili kraći kraj u političkim igrama vjerujući „Danajcima koji darove nose“.
Upravo ta popustljivost hrvatske politike vodi nas u novu krizu, usuđujem se kazati, najave prosvjeda za 13. listopada u Vukovaru, a povodom neprocesuiranja ratnih zločina u Domovinskom ratu te nesuradnje u otkrivanju sudbina nestalih i ubijenih hrvatskih građana. Milinovićev igrokaz u Lici i igrokaz „jedan kandidat, jedan glas“ su samo dnevna zabava za dokone političke komentatore dok se ovaj prosvjed u vrijeme godišnjica najvećeg stradanja hrvatskih građana na ovom prostoru ne može svrstati u sporedna događanja. Ignoriranje i traženje odgovornih za vukovarsku i hrvatsku tragediju institucija pravne države u sporohodnoj brzini sigurno nije put ka „pomirenju“ a’la Vučić.
Na žalost poslije proslave godišnjice akcije „Medački džep“ mnogi u Hrvatskoj „uprli“ su se u pljuvanju po Norcu. Norac je pogriješio. Norac je platio svoj grijeh i nastavlja nositi svoj križ. Koliko je Norac „opako“ platio svoj grijeh prosuditi mogu samo oni koji su u to vrijeme zajedno s njim nosili odoru i branili svoje domove i Domovinu. Ne branim Norca, ne branim njegov postupak za koji je osuđen i koji je odrobijao. Sigurno i sam nije ponosan na to djelo, ali što bi mu više trebali raditi?
Istovremeno, dvojimo o činjenici da gotovo 1900 žrtava nema mjesta vječnog pokoja, a oni koji su im oduzeli živote žive nekakve građanske pa i ugledne živote ignorirajući svakodnevne suze obitelji. Zar oni nemaju pravo na grob i bar minimalnu satisfakciju u pronalasku svojih krvnika.
Da li će i Penava, koji se je na neki način stavio na čelo tog prosvjeda, osjetiti „pravdu“ demokracije na hrvatski način vjerojatno ne, bar u prvi mah, iako mu to „europejci“ neće zaboraviti i biti će zabilježeno u njegovu CV-u za sva vremena slično kao i u vojnim kartonima bivše JNA gdje su tintom upisivali naconalnost „Jugoslaven“, pa je devedesetih bila prava pomama za brisanje tih neizbrisivih podataka. Svakako, prvi visoki hrvatski političar koji se bude igdje „rukovetao“ s Vučićem, podariti će mu širi i srdačniji osmjeh nego Penavi koji će „časno“ prije ili kasnije platiti svoj izlet u „demokraciju“. U svakom slučaju, Penava, palac Ti gore.
Marjan Gašljević

Foto:You Tube screenshot

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here