Zlatna lađa

Kad bi meni mladom
bila lađa data,
sa pramcem od srebra
i s krmom od zlata.
Prvi Hrvat kojeg historija bilježi kao istinskog zaljubljenika u jahtarenje bio je stanoviti Tomislav. Za njega povijesni izvori kažu da je posjedovao čitavu flotu od 80 velikih brodova, sagena, i 100 malih lađa, kondura, potpuno opremljenih licenciranim skiperima i posadom vještom veslu i maču. Bijaše to u X. stoljeću poslije Krista. Kažu da je i sam Papa Ivan X. bio ganut Tomislavovom vještinom brodarenja. Kad bi se sreli nikad ga ne bi zazvao vojničkom titulom: „Admirale!“, već bi običavao reći: „Tomy ti si Car!“. To bi opet papinski pismoznalci, striktno poštujući protokole ondašnje Kurije, prevodili u: „Tamisclao, regi Crouatorum.“
Od šarena drva
vesla bih tesao,
od bijele svile
jedra bih joj tkao.
Bilo je to vrijeme kad su hrvatska brodogradilišta izuzetno dobro poslovala. Knjige narudžbi bile su pune; što zbog izgradnje novih lađa za kralja Hrvata i njegovu svitu; što od pregradnji polovnih brodica za privatne poduzetnike. Tržište rabljenih plovila, tada, u X. stoljeću, bijaše na vrhuncu. U to vrijeme Europa nije znala za javnu nabavu. Tomislavova administracija bi sve poslove dogovarala usmeno; s direktorima škverova. Oni, u pravilu, bijahu generali pobjedničke vojske iz niza ratova sa sjevernim i istočnim susjedima. Koncesije za škverove čvrsto držahu u svojim rukama. Sve od Pule do Kotora; ili kako se ta mjesta onomad nazivahu. Od sveg tog posla imahu koristi i kooperanti. Domaći metaloprerađivači i proizvođači sitnog okova, tekstilne i kožne galanterije i užadi; užadi svake fele i namjene. Prekupci zarađivahu na uvoznim komponentama, a podizvođači, kao i uvijek, na prodavanju magle.
Plovio bih njome
preko modra vala;
jedrio, veslao
od žala do žala.
Ta moćna mornarica ponosno je plovila Jadranom. Kad nisu dizali vrše i parangale; kad nisu kočarili, ni hranili tune ili nabadali hobotnice, običavahu sitnu plavu ribu bacit na gradele. Pa uz zeru maslinova uja i bokunić crnoga znaše pivat po čitave noći. Tada još nije bio izumljen bel canto pa je na repertoaru isključivo bila domaća glazba. Rera i ganga. Onako na uho, sotto voce, s prstom u drugom uhu. Zagrljeni. Kamen gori val se pjeni. Pred zoru, zadrigli od vina i pjesme, neopranih nogu i zubala, zadrijemali bi u potpalublju. Jedni preko drugih.
A kada bih svijet
obišao cio,
tu bih lađu svoju
svime napunio.
Nerijetko bi na svojim putešestvijima presreli venecijanski brod krcat svakojakim dobrima koje trgovci i šverceri vozahu s istoka na zapad u Presvijetlu Mletačku Republiku (Serenissima Repubblica di Venezia). I obrnuto. Tada je trebalo brzo djelovati. Ako bi im se roba svidjela vozarinu bi naplatili u naturi, ako ne, onda je prijevoznik morao keširati prolazninu. U iznimnim slučajevima kad je trebalo ostvariti porezne olakšice ili prikazati fiskalni račun trećoj strani, plaćanja bi se obavljalo kartično.

Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.
Nakon svih tih uzbuđenja naš bi se Tomislav s kompletnom mornaricom jednom, dvaput, godišnje zaputio doma. Tamo ga čekaše nezajažljiva žena, nezahvalni sinovi i ohole kćeri. Razmažena škvadra. Bjehu toliko lakomi i lakomisleni, da bi se Admiralu zgadio taj život na suhom već trećeg dana. Petog dana izdao bi zapovijest: „Na vesla!“. I svi bi marinci složno prionuli veslima, da što prije zamaknu za prvi škoj. Da se prepuste moru i suncu. Pjesmi i vinu. I muškom društvu!
Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.
Jedina kojoj se Tomislav veselio pri svakom povratku doma bijaše njegova Majka. Jedina koja se istinski radovala Tomislavovim vraćanjima bješe njegova mati. A mati ko mati. Brinula o njem da se ne prehladi i razboli na ledenoj siječanjskoj buri koja bi znala divljati Kanalom; da s jeseni ne navuče nešto na pluća kad mu veliko jugo i valovi nakvase bječvice i mudante. Nedo bog da ga gologlava uhvati svibanjska sunčanica ili zubobolja; upala desni zbog loše prehrane i teških higijenskih uvjeta na moru. No mati se većma brinula za Tomislava u onih pet dana godišnjeg što provođaše s familijom doma. Na odmoru. Brinula mati da mu mlađi bratac ne dođe glave kad u svom ludilu poželi biti knez namjesto kneza. Brinula mati da ga „ona njegova“, kurbača i preljubnica, ne otruje u ložnici u nakani da svog priložnika i većinskog oca Tomislavove djece, promakne za Kralja. Brinula mater o svemu. Jer matere su tu da brinu. Tko će ako neće one.
Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.


Kako je skončao Tomislav pisana povijest šuti. Usmena je već nešto rječitija. Neprilično bi bilo ovdje izmišljati nekakav svoj kraj. Ako me već pitate draža mi je neka šekspirijanska koljevina na kraju nego ljigavo cmrljenje o dobrom i nesretnom kralju i njegovom ureknutom kraljevstvu. Ja sam u duši republikanac i imam urođeno gađenje prema okrunjenim glavama i plemstvu uopće. Sasvim mi je svejedno kako je prije tisuću godina skončao jedan plavokrvni klipan. Nit je on jedan od mojih, nit ću ja ikada bit jedan od njihovih.
P.S. Drugi je jedan problem posrijedi:
Kad sam ja išao u školu, za druge Jugoslavije, čitanka za drugi razred zvala se „Zlatna lađa“. Prema naslovnoj pjesmi Vladimira Nazora. I kad je moj stari išao u školu za stare Jugoslavije Zlatna lađa bila je u čitankama. Zlatnu lađu iz čitanka nije izbacio ni, jednima drag, a drugima omraženi, Mile Budak, kontroverzni ministar nastave u Vladi NDH. Školu za život taj je složio za ciglih pet mjeseci. Od travnja do rujna. Sa svim potrebitim učbenicima. I tableti i krede su stigli na vrieme!
Zašto je Zlatna lađa iščeznula iz čitanki u modernoj i demokratskoj Hrvatskoj? Možda je to zato što se stari gospodin Nazor, prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske nekima učinio previše crvenim. Ili, ako je istina što se govorkalo, da je skloniji duginim bojama, pa ga otpiliše u ime obitelji. Možda se zamjerio nekom pismenijem udbašu-kulturnjaku kojem se njegov opus učinio previše nazadnim i klerikalnim. Ako je tako, onda je to jako krivo. Pjesnike valja procjenjivati kroz njihov poetski izričaj. Po versama. A Vladimir je bio vješt sa stihovima. Nagrada s njegovim imenom dodjeljuje se u zadnje vrijeme svake godine našim najboljima kulturnjacima. Nažalost njihove stihove ne viđam baš po čitankama. Za djecu danas uglavnom pišu autori s platnog spiska ZAMPa. I to je dobro; bit će i gore. U zemlji znanja.

Darko Androić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here