Već nekoliko dana hrvatska se javnost zabavlja raznim varijacijama na temu jogurta koju je započela predsjednica kukajući pred austrijskim novinarima kako joj je u bivšoj Jugi za njezine mladosti nedostajao širok izbor jogurta na policama trgovina. I tako je, jednom nesretnom rečenicom, započela stand-up saga o jogurtu.
Možda je sama pričica o jogurtu tempirano plasirana da bi se nešto razblažio nesretan poraz repke koji su na jedvite jade dočekali dežurni pljuvači da bi mogli iskijati nakupljenu pljuvačku iz vremena dok je repki išlo preko dobro. Koliko smo se samo junačili u ta vremena da bi sve te nogometne „stručnjake“ izvukli na livadu prilikom prvog poraza. Pa, ljudi, šport je to u kojem se dobiva i gubi, a repku voliš i kad je ne ide. Stisneš i drekneš: „Hrvatska!“
Ne znam da li je u međuvremenu porasla prodaja jogurta ali od kuda sreće da je predsjednica u svom zanosu ostala samo na tome. Međutim te teme kao posljedica njezinog istupa pred novinarima već su toliko reciklirane a s druge, pak, strane skrile su daleko ozbiljnije i važnije teme koje su tog dana otvorene na Austrijsko-Hrvatskom gospodarskom forumu s kojeg se je predsjednica i oglasila.
„Zar od Zagreba do Beča vlak mora danas voziti onoliko sati koliko je vozio i u vrijeme Austrougarske monarhije?“ Samo je jedno od pitanja. Mora li, zbilja? Za sada izgleda da mora jer sjećate li se ijedne investicije u željeznice koja je na vrijeme završena i, u stvari, koja je uopće završena? Nekako mi se čini da se u željeznice stalno „gura“ neka velika lova iz različitih izvora koja se, usput kazano, mora i vratiti u restrukturiranje tog državnog poduzeća koje traje već dvadesetak godina i ne nazire mu se kraj. Čak su se i sindikati te firme umirili valjda je nestao i zadnji radnik koji bi mogao sudjelovati u nekoj sindikalnoj industrijskoj akciji. Poduzeće koje je devedesetih brojalo čedrdesetak tisuća radnika uspješno je najprije rastočeno na tridesetak sestrinskih tvrtki koje su kroz ovo vrijeme „restrukturiranje“ nestale zajedno sa svom svojom nemalom imovinom a radnici završili na zavodu ili iznuđenoj mirovini. Uspjeh „restrukturiranja“ je jednadžba da je s četrdeset tisuća poduzeće svedeno na nekih pet tisuća, a na nekim prugama ima više šefova od dnevnog prometa vlakova. Kad u prometu zastanete pred nekom rampom da pričekate prolaz vlaka pogledajte lokomotivu. Rijetko će te vidjeti ijednu sa oznakama „Hrvatske željeznice“ danas našim prugama voze Mađari, Rumunji, Austrijanci, Slovenci, Srbi ali ne i „HŽ“. Jebeš jogurt pitanje je zašto čak i infrastrukturno i investicijsko održavanje rade tamo neki Strabag, Switelski i stotine sitnih firmica često i u vlasništvu aktualnih željezničkih direktora i to, najčešće, strojevima koji su nekad nosili oznake „HŽ“. Na koncu, tko te tjera vlakom u Beč?
Eto, pokušajte, recimo, zamisliti da na vlak koji vozi iz Glavnog za Beč pa zastane u Zapadnom jer je HŽPP lokomotiva zaštucala, a dežurni dispečer na kompoziciju prikvači srpsku lokomotivu koju, naravno, vozi srpski strojovođa i piči za Beč. Pored nobl dame i gospode koji su se raskomotili u nekom od raskošnih kupea zatekao se i jedan hrvatski branitelj. Domaćica vlaka na razglas pustila tihu glazbu, a on onda poskoči i povuče kočnicu za slučaj opasnosti: „’em ti Bajagu taman ga otkantao a on, eto, za mnom u Beč.“
Čemu, brate, kad imaš dugme „ON“ i „OFF“.
I dok je premijer donio plaće u Uljanik radnici i nisu bili nešto presretni. Kao da slute da su im to, možda, zadnje plaće koje su primili na listi „Uljanik“. Što će s Uljanikom biti sutra nitko nije niti pokušao kazati i sve se svelo na: „Donio sam vam plaće što više hoćete.“ Tko je zajebao stvar s Uljanikom također se šuti. Rossanda je, kažu, dobio bonuse i ostaje jer nije kriv. To što nije zajedno s svojom upravom čak niti pokušao napraviti dokument za restrukturiranje nikome ništa. Naručitelji otkazuju narudžbe za završetak zadnjeg broda na navozu treba tri – četiri mjeseca do čega i poslije čega što će biti?
Istovremeno Penava se ne predaje. Ustraje u organizaciji prosvjeda da bi mu danas potporu dale i neke krovne braniteljske udruge koje, usput, traže od premijera odricanje najpouzdanijeg koalicijskog partnera, vječitog Pupavca. E, ovo sada ima jednu drugačiju dimenziju od onog Milinovićeva desanta na Zagreb, a Penavina inicijativa poprima malo složenije razmjere. Premijer je na novinarska pitanja na tu temu samo nabusito odgovorio: „Nitko meni neće sastavljati vladu.“
Hm, Premijeru?
Marjan Gašljević

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here