Prošli tjedan sam bio 10 km od Lenjingrada koji se sad zove St. Petersburg ali nisam išao u grad. Bio sam u avionu 10 km iznad grada. Pa sam bio 10 klilometara od Urala i uralskih planina ali ih nisam ni vidio jer je bila noć.I tako po noći sam preletio cijeli Sibir i komadić Mongolije pa pred jutro došao do kineske granice. Onda još 4 sata leta do Shanghaia. Treba dvanaest sati da se dođe iz Europe u Shanghai. Marko Polo je putovao znatno duže. Aerodrom je velik a to sam i očekivao jer Shanghai je najveći grad na svijetu s 26 milijuna stanovnika. Onda mora i imati veliki aerodrom. Odmah kužim da Kinezi imaju šprancu pa su isto takav aerodrom napravili u Jakarti. Samo onaj u Jakarti je otprilike jedna trećina ovoga. Tu su tri zgrade, a svaka je barem 1 km dugačka – tamo pristaju avioni. U Jakati je samo jedna takva zgrada. Odmah si mislim: ovako će biti slijedeća tri dana. Sve što kosookci rade je veliko. Uzmem taxi i kažem“Hotel Sofitel“! Kinez me ne razumije. Onda mu pokažem rezervaciju na kojoj na kineskom piše ime hotela pa me je skužio. Nakon sat i pol vožnje doveze me pred hotel u strogom centru grada. Na putu za hotel sam se divio ogromnim zgradama. Bilo je starih zgrada iz doba Mao Ce Tunga, onih komunističkih kao u Novom Zagrebu ali ponajviše i velikih fantastičnih staklenih zgrada koje su niknule u ogromnim količinama. Pokažem im moju kreditnu karticu i odmah mi dadu ključ sobe na 20-tom katu. Soba je jako luksuzna i sve si mislim kako je u stvari puno luksuznija nego u američkim hotelima. Cijena nije neka pretjerana jer Ameri isto traže oko 120 dolara za noćenje. Pogledam ja tako kroz prozor preko krovova niskih starih kuća u okolici na nebodere u blizini. Kad onda pogled bacim prema dolje, vidim da je hotel u ulici gdje je pješačka zona. Kroz ulicu sve vrvi od ljudi. To je jedna rijeka ljudi koja teče u oba smjera. Stotine, tisuće, stotine tisuća Kineza i poneki stranac prolaze, idu ulicom. Kao da je završila nogometna utakmica. Ta rijeka ne prestaje teći. Jao, pa gdje sam došao?! Kakva je tu gužva! I odem dolje da to vidim izbliza.


Najprije da uzmem nešto love iz bankomata. Kad ono niti jedna moja kreditna kartica ne radi. Sranje. Sad sam u najvećem gradu na svijetu, a bez love. Moja ulica je u stvari, glavna ulica u gradu i tu kosookci-Kinezi i turisti dolaze u shopping. Zato je tu masa ljudi. Trgovine su uglavnom poznate marke kao u svakom gradu u Europi i Americi. Nema razlike osim što ima puno više svjetla i reklama. Odmah me zaustavi neka cura i pita da li sam spreman za masažu. Kažem ne, no ona je uporna. Pa ide pola koraka iza mene i probava mi najprije prodati masažu, onda zgodnu curu koja mi može doći u krevet u sobi pa kad me je pitala da li možda hoću kakvog kineskog dečka, bilo mi je zbilja dosta. Kažem “NO”, a ona mi onda počne nuditi satove, pa telephone, itd. Tek poslije moga: “SHUT THE FUCK UP AND GO AWAY!” je otišla. Vratim se u hotel i pitam na recepciji kako se na kineskom kaže „NE“. On me gleda pa mi kaže: “POE” (izgovara se PU). Opet ja na ulicu pa sad znam kako se mogu obraniti od prodavača jer znam da će opet navaliti kad vide nekoga tko nije kosookac. Nakon par minuta sam se privikao na gužvu i okolinu. Malo dalje sam pronašao još jedan bankomat koji mi se smilovao i izbljuvao par novčanica s Maovim likom. Malo po malo, nižu se uspjesi.


Već je pao mrak, a rijeka ljudi još teče. Noć je topla, ugodna pa mi se još ne ide natrag u hotel. Sjednem na klupu i gledam taj kosooki narod. Oni su isti kao mi. Ima blesavih ali uglavnom ima puno običnih i normalnih ljudi kao kod nas. Jedino što mi sva lica nekako isto izgledaju. Tako mi u gledanju te rijeke istih lica prođe prva večer u Kini.

By Marijan Jozić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here