Foto: M. Šantek

Nakon objave „Dubrovačkog dnevnika“ kako je popularna „Lille rastužila dubrovačku dječicu“ nisam mogao ne pomisliti: A kako je tek bilo tatama (a možda i pokojoj majci ili teti – ipak smo mi jedna slobodna, europska, demokratska, tolerantna, višejogurtna zemlja)!?

Kako piše navedeni portal, popularna pjevačica je obećala slikati se s mališanima poslije koncerta, ali od toga nije bilo ništa. Kažu da su je odmah poslije zadnje note zaštitari ubacili u auto koji je odmaglio s njom u dubrovačku noć ostavljajući iza sebe dvadesetak razočaranih mališana koji su te večeri umjesto standardnih milijun imali samo jedno pitanje: Zašto se ona neće slikati sa mnom?

Kako protumačiti i objasniti djeci takvo nešto? Možda bi bilo najbolje u lice im baciti surovu istinu. Nema veze koliko su stara, četiri ili četrdeset i četiri godine. Treba im reći da su dobili onu pravu odgojno-obrazovnu pouku (tko kaže da nema obrazovne reforme) kako su u Hrvatskoj razočarenja sastavni dio svakodnevnog života, kao i to da smo kao narod glupi k’o… stupovi i uvijek iznova pušimo nečija obećanja, ma koliko puta nas prije toga prevarili.

Znam da će sada neki reći kako ne govorim istinu, jer nisam rekao da se Lille slikala s dvoje, troje djece prije i s dvoje, troje u pauzi koncerta, tako da ovo moje laprdanje o razočarenjima i lažnim obećanjima u Hrvata predstavlja insinuaciju i podriva temelje države. Tim istim kritičarima moje misli moram reći da je zapravo obrnuto te da to baš podupire ono što sam rekao. Naime, to je drugi dio obrazovnog sadržaja spomenute osnovne lekcije preživljavanja, a on glasi: Svi smo jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. (Ovo ne ide na račun one djece koja su ipak uspjela slikati se s tetom Lidijom, jer ona nisu ništa kriva!) Ova rečenica, koju je Orwell besramno uzeo bez pitanja iz našeg standardnog hrvatskog političkog jezika, je osnovni postulat naše zbilje koji svima jasno i glasno poručuje da se pošto-poto uguraju u jednakije ako ovdje žele dobro živjeti.

Problem Lidije Bačić je što nije imala dobrog PR managera, pa se digla buka oko svega. Da je naša Lille angažirala nekoga iz političke branše, recimo Vrdoljaka, istu večer bi na jumbo plakatima bila njena slika s djecom slikana prije koncerta i tekstom u stilu: „Slikat ću se s vama makar mi to bilo zadnje što sam napravila na bini!“, i nitko ne bi pitao što je s onim drugima koji nisu na slici. Ili da je recimo angažirala gospodina Ćorića on bi nezadovoljnim i zabrinutim građanima i građankama svih uzrasta objasnio kako njihova zabrinutost nije dobro postavljena te da nitko ne može garantirati što će biti sutra s bilo kojim pjevačem na hrvatskoj bini i svima bi bilo sve jasno. Ne bi bilo suza jer bi svi povjerovali u slikanje nekom drugom prilikom, recimo kada Lille bude nastupala u Münchenu ili Stuttgartu.

Što reći nakon svega? Ja nekako vjerujem kako sve što se dogodilo nije Lidijina greška te da ispod te majice, ispod tog grudnjaka, ispod tih… Uh! Hoću reći da vjerujem kako u grudima naše Lidije kuca toplo srce.

PS: Lille, jel’ može predbilježba za slikanje prije slijedećeg koncerta?

A. Olujić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here