Ja sam jedan od onih koji su imali privilegiju i čast dijeliti binu i biti prijatelj sa Jojom. To mi je uvelike pomoglo da ga privolim na razgovor, da mi „otvori dušu“ . Kao da sam imao neki predosjećaj da mu se bliži ovozemaljski kraj. Bio sam uporan, možda pomalo i dosadan ali sam i dočekao da me nakon dvije godine, bez obzira na naše dugogodišnje prijateljstvo pozove u svoj dom i ispriča priču. Priču o rađanju i nastanku sisačkog rock’n’rolla. Dolaskom kod Joje imao isti osjećaj kao kad me je pozvao onih ranih sedamdesetih godina u svoj band „Stari Dijamanti“. Da budem još slikovitiji, osjećao sam se kao kad sam išao na svoj prvi spoj. Jednako uzbuđenje s „leptirićima“ u trbuhu. Joja me dočekao širokog osmjeha, vedrog raspoloženja. U očima je još uvijek tinjao onaj isti plam, unatoč poodmaklim godinama i bolesti. Na stolu su bile pripremljene i raširene stare fotografije i pokoji izrezani požutjeli novinski članak. Nevjerojatan je osjećaj bio, sjediti i razgovarati s čovjekom od kojeg je sve poteklo. Ne znam da li možete zamisliti tu snagu i energiju kojom je Joja raspolagao, kad je mogao oko sebe okupiti, godinama animirati i voditi Jožu, Lea, Zvonu, Marijana, Biću, Škrgu, Cvika, Frajca i sve druge sisačke glazbene doajene koji su svirali u Dijamantima. . Vjerujte mi, Josip Joja Kerep je za Sisak značio više nego u to vrijeme Paul McCartney za Liverpool ili Mick Jagger za London. Joja je istinski stvoritelj sisačkog roka. On je „matica.“ Mnogi možda toga nisu bili ni svjesni, ali Jojina neiscrpna, ogromna energija i snaga prenosi se više od pet desetljeća, kroz generacije sisačkih muzičara sve do današnjih dana. Ako sam ponekad i bio u dilemi , čekati ili ne, vjerujte mi, strpljenje se isplatilo. To je bio upravo taj trenutak. „TRENUTAK KOJI ČEKAM“ . Josip Joja Kerep zaslužio je da ga Sisak i Hrvatska nikad ne zaborave. Iste godine kada je Mick Jagger u Londonu osnovao Rolling Stonese, Joja je, baš te 1962. godine, ali nekoliko mjeseci ranije osnovao prvi sisački „električarski“ sastav. Datum 15. veljače 1962. treba biti upisan zlatnim slovima u sisačku glazbenu povijest. Malo je gradova u Europi koji se mogu pohvaliti činjenicom da su prije osnivanja legendarnih Rolling Stonesa imali svoj rock band. Moram istaknuti da „Dijamanti“ nisu svirali samo „tuđe“ stvari nego su komponirali i vlastite skladbe. U ono vrijeme bilo je vrlo teško doći u priliku snimiti ploču pa su na žalost pokušaji da se snimi koja vlastita kompozicija ostali samo pusti snovi. Velika šteta, to je jedino što je Joji i Dijamantima nedostajalo pa da uđu u antologiju rocka bivše države, ali zaslužili su to i bez snimljenog nosača zvuka. Dijamanti su tih godina sudjelovali su na brojnim gitarijadama na kojima su redovito osvajali prva mjesta. U Sisku su bili jako popularni, poput „ The Beatlesa“.. Energija Jojinih nastupa do danas nije dostignuta. Gledati njegove performanse bio je poseban doživljaj za publiku, a možete misliti kako je bilo nama koji smo imali privilegiju i dijelili „binu“ s Jojom. Toliko emocija, strasti, skakanja, padanja u trans na koljena s gitarom na ramenu i mikrofonom u rukama, pjesme poput Hanky Panky, Mony Mony, Roberta, ma baš sve, sve što je Joja pjevao zvučalo je bolje od originala, a sve uz neponovljivu atmosferu koju je Joja stvarao svojim jedinstvenim nastupom. Još jedna velika osobina krasila je Joju kao čovjeka i muzičara. Uvijek je oko sebe okupljao talentirane mlade glazbenike. Nesebično je želio prenijeti na njih svoje ogromno iskustvo i znanje. Malo je muzičara u Sisku koji barem jedan put nisu zasvirali s Jojom, sigurno im je to ostalo u sjećanju za cijeli život. Mogao bih napisati cijelu knjigu o fenomenu zvan Joja. Vjerujte mi on je neiscrpna tema. Na samom rastanku kad me ispratio do izlaznih vrata stubišta svoga stana počeo je vikati za mnom. Mirec, Mirec (tako me je zvao), ja se vratim da čujem o čemu se radi, a on onako iskreno s puno emocija pita: „Jelʼ možda imaš kojeg dobrog orguljaša?“. Ja mu normalno odgovaram da imam, ali i s protupitanjem zašto mu treba. Pa da osnujemo ponovno band. Oborio me s nogu. Sad ja nisam izdržao, zagrlio sam ga i poljubio, otišao sam suznih očiju uz obećanje da ćemo se sigurno vidjeti na dodjeli nagrade za životno djelo i koncertu. Na žalost 7. 6. 2018. je bio posljednji put kad je otpjevao Robertu i Hanky Panky , pjesme koje su obilježile njegov prebogat glazbeni život. To je JOJA .
LEGENDA KOJ NIKAD NE UMIRE – LEGENDA ŽIVI VJEČNO!

Svi koji žele doći na posljednji ispraćaj našeg Joje, legende i rock ikone, sahrana je danas u 14 sati na groblju Viktorovac.

Za PS portal Miro Dimić

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here