Tko se mača laća ili udruge naše svagdašnje

Da li je hrvatski branitelj branitelj ako nije član niti jedne od 1834 braniteljske udruge u Hrvatskoj, da li Ministarstvo branitelja u tom slučaju ima ikakvih obaveza prema takvom branitelju i, u stvari, da li on uopće može konzumirati neka prava hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koja su na raspolaganju po ZOPBRH a na ponudi su članovima neke od tih udruga sudjelovali u Domovinskom ratu ili ne?
Na ovu objavu ponukala me činjenica da ministar branitelja zove na razgovor udruge koje su se izjasnile za sudjelovanje u prosvjedu 13. listopada u Vukovaru. Koliki broj branitelja te udruge predstavljaju i koliko je to ukupno od braniteljskog korpusa koji se već uvelike u javnosti svrstava i etiketira kao nekog tko pokušava upravljati Državom. Da je i do sada bilo i previše pokušaja manipulacija s braniteljskom korpusom iz čega je proizašlo mnogo žući i negativne percepcije istog tog korpusa svima je jasno. Da svakom normalnom hrvatskom građaninu, bio on branitelj ili ne, ide na živce činjenica da još uvijek nisu istraženi niti procesuirani ratni zločini ali možda još i više činjenica da u Hrvatskom Saboru sjede ljudi i odlučuju o sudbina svih hrvatskih građana a još se uvijek nisu ogradili od velikosrpske politike pa čak i drukaju za nju a kamo li da su osudili iste te zločine koji su počinjeni pod okriljem te politike. Osobe koje još uvijek ne priznaju da je Domovinski rat bio obrambeni rat koji je počeo ranih devedesetih a ne, kako oni to žele prikazati, 4. kolovoza 1995. Možda su u instaliranju upravo tih osoba i otezanju istraga za počiniteljima zločina sudjelovale i te udruge, bar u nekom djelu, ponukane liderskim ambicijama svojih vođa ali sigurno svojom šutnjom svih ovih godina plaćenom sitnim prinadležnostima najčešće nedostupnim čak i vlastitom članstvu a kamo li ne onima koji nisu članovi a tih je najveći broj. Možda je, a jest, uvelike i njihova krivnja jer su sve vrijeme davali potporu krivim politikama u “ime branitelja”. Demokratski izabrana vlast svakako se apsolutno mora poštivati i štititi ali to ne znači da se ne može biti korektivom upravo spomenutih nakaradnih politika i ukazivati na njih i pogubnost za hrvatskih nacionalni korpus takvih političkih ideja stoga lidere svih tih teško pobrojivih udruga molim da ne govore “u ime svih branitelja” jer mogu govoriti samo u ime onih članova koji su ih izabrali u “njihovoj” udruzi i ako ni to nije nužno obzirom da većina istinskih branitelja ima svoj stav i zrelost za razmišljanje o dobrobiti Domovine što su, na koncu, pokazali u trenutku kada su stali u njezinu obranu.
Postoji li danas, dakle, razlog zašto se je uvaženi ministar lecnuo? Možda je odjednom postao svjestan da se vlast u demokratskoj državi, a za Hrvatsku vjerujem da ta jest, mijenja demokratskim putom. Izborima. Bili to stranački izbori ili bilo koji drugi pa sve do onih parlamantarnih uz, naravno, poštivanje zakonima propisane procedure bila ona dobra ili manje dobra.
Vrlo me je često u životu koštalo što se nisam libio svojih promišljanja i nikada nisam dozvolio da idem kod nekih, tzv., elita po „svoje mišljenje“. Isto tako na upit urednika jedne TV emisije što mislim danas o braniteljima ispalio sam da nam nedostaje dostojanstvo. Kako je i do tada ta riječ „dostojanstvo“ praktički izraubana do bola priupitao me je da pojasnim što pod tim mislim. „Osobno, kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata s povelikim braniteljskim stažem, mislim da baš i nismo željeli ovakvu Hrvatsku. Vjerovali smo da stvaramo samostalnu, nezavisnu Državu jednakopravnih građana. Državu prosperiteta, razvoja i nade. Državu koja će sačuvati svoje prebogate resurse u korist svih njenih građana. Državu koja će cijeniti rad i omogućiti svim svojim građanima da od tog poštenog i vrijednog rada dostojanstveno žive. Državu ideje, slobode i pluralizma.“
Danas, kada imamo toliko braniteljskih udruga s isto toliko predsjednika ja jednostavno ne želim da „u moje ime“ govori, nastupa i odlučuje, primjerice, jedan od tih mnogobrojnih predsjednika udruge s direktorskom plaćom jednog javnog poduzeća koji je u Domovinskom ratu proveo punih 17 dana da bi ga izbacili iz postrojbe jer je, kao ratni zadatak, napadao žene na tržnici jednog od većih hrvatskih gradova. S takvim likovima može se manipulirati i dok je takvih bojim se da braniteljski korpus Republike Hrvatske neće dočekati svoje dostojanstvo. Sjećate li ga se ministre? Čučao je svakodnevno s Vama tamo što ne znači da Vam sutra neće okrenuti leđa i palac dolje.
Poštovani branitelji. Na svom smo, ostanimo svoji.
Marjan Gašljević

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here