Ante Milković: Od sljedeće godine napadam titulu prvaka svijeta

Htio bih reći hvala svima koji su vjerovali u mene i koji su bili tu kada je bilo najteže. Prvo svome ocu koji je bio uz mene financijski, a i emocionalno svakim korakom moga hrvanja a onda svim sportskim prijateljima od Drage Miličića do Josipa Matkovića koji su mi pomagali fizički i emocionalno kada je bilo najteže. Znam da će mnogi reći kako se sve posložilo na natjecanju kako bih došao do 5.mj. Iskreno takva me mišljenja ne zanimaju jer sam uložio puno truda, a i vremena kako bih otišao na to svjetsko prvenstvo, a i dalje s njega nisam otišao zadovoljan jer znam da mogu više dati na toj strunjači. Izgubljene borbe su ove godine bile izgubljene za “dlaku” od pada koncentracije do krivih odluka, ali sam iz toga izvukao pouku. Stoga od sljedeće godine idem još jače i spremnije napasti na tu titulu prvaka svijeta pod vodstvom svoga reprezantativnog trenera Antona Đoka. Vjerujem da imam to u sebi stoga sam se i odlučio sada u potpunosti okrenut hrvanju još 3 godine koje su pred menom kao mlađem senioru . Mislim da uz naporan trud i silna odricanja rezultat mora doći jer vjerujem da kada kreneš razmisljati o odustajanju samo se trebaš sjetiti kako si počeo i rezultat mora doći jer bez obzira koliko puta padneš ti padovi će biti stepenice koje će te dovesti do uspjeha – tako kaže za ZG KULT Ante Milković, 19 – godišnji Petrinjac koji je upravo osvojio peto mjesto na Svjetskom juniorskom prvenstvu u hrvanju u kategoriji do 120 kilograma u slovačkoj Trnavi. Ante je član HK Sesvetski Kraljevac, a čovjek koji ga cijelo vrijeme medijski prati i preko stranica PS portala i ZG KULTA je Drago Miličić koji je na svom blogu https://www.facebook.com/search/top/?q=drago%20mili%C4%8Di%C4%87%20supermaratonac  napisao ovako:

Ovu priču o jednom izvrsnom sportašu, 19 to godišnjem dječaku, svom velikom prijatelju, bez obzira što mu mogu biti otac…. pišem s posebnim oduševljenjem iz bezbrojnih razloga. Poruka koju mi je kako ga ja zovem “naš mali Ante” upravo poslao, poruka u kojoj mi se zahvaljuje što sam mu pomagao u njegovim najtežim sportskim trenucima, je vrijednija od mnogih medalja koje sam osvojio. No krenimo redom. Ante Milković, Petrinjac koji trenutno hrve za Sesvetski Kraljevac je već niz godina ne samo u Hrvatskom, već i Svjetskom vrhu hrvanja. Nekoliko puta državni prvak u svim stilovima, apsolutno dominantan no isto tako rekao bih…. nevjerojatno skroman, jednostavan i najbitnije…. Niti jednog trenutka unatoč dominaciji, nikad nije ponižavao svoje protivnike… Naprotiv…. Iznimno poštovanje je pokazivao prema svakom svom protivniku. Sjećam se kako je poslije škole, čekajući trening prve ekipe Petrinje, dolazio sat vremena ranije, odlazio u kut naše dvorane i marljivo dizao utege prije početka treninga. Fascinirala me ta njegova upornost, smirenost… Iako se radilo o adolescentu, već tada je pokazivao izraziti karakter pobjednika, znao je šta želi, te naravno uz pomoć svojih roditelja i brata Frane, marljivo i krvavo trenirajući…. rušio sve svoje protivnike. Upao je u reprezentaciju i kruna njegove karijere je trebao biti nastup na Svjetskom prvenstvu prije 3 godine. No nažalost na pripremama za to Svjetsko prvenstvo Ante je slomio vilicu na nekoliko mjesta i svi njegovi snovi su tog trenutka propali. S obzirom da se radi o iznimno teškoj povredi, sam oporavak je stvarno bio mukotrpan. To najbolje zna Ante, njegova obitelj i ljudi koji su mu u tim trenucima bili podrška… ljudi koji su vjerovali u njega. On najbolje zna tko mu je okrenuo leđa, tko ga je sportski “pokopao”. Možete zamisliti koje depresije prolazi jedan adolescent kojemu ne samo da visi sportska karijera, već i školska godina. Na sreću, a duboko vjerujem da su svi oni treninzi, onaj proliveni znoj imali značajnu ulogu u formiranjuAntinih sportskih, životnih stavova. Nakon oporavka od gotovo pola godine, pokušao se vratiti na strunjaču, apsolutno je sve mogao odraditi no kada je trebalo hrvati, taj osjećaj straha je bio dominantan. Unatoč zaštitnoj kacigi, blokada i strah od izvođenja zahvata, padova su Antu dovodili do očaja…. U jednom trenutku digao je ruke od svega. Odustao je od hrvanja. Tražio se kao i svatko od nas u nekom drugom sportskom okruženju, nastavio sa svojom “drugom ljubavi”….. dizanjem utega, no nekako u njemu vodila se psihološka borba. Ne voli odustajati, osjećao je da nije dao sve u hrvanju. Na sreću….. vratio se hrvanju. Ovog puta očito puno psihički stabilniji, odlučniji. Drastično mijenja svoj način treniranja, prve pobjede ga dodatno motiviraju da bude još ustrajniji, uporniji. Njegova smirenost i hladnokrvnost su glavno oružje…. Sav onaj strah i psihološke blokade od povrede naravno uz sve treninge potpuno nestaju. Još prošle godine na Europskom prvenstvu, gdje je osvojio 7 mjestu se vidjelo da mu pomalo nedostaje agresivnosti i to je jedan od razloga zbog kojih nije osvojio medalju. Ovo Svjetsko prvenstvo u Trnavi, koje je završeno prije dva dana je definitivno pokazalo da je Hrvatska dobila vrhunskog dečka koji s pravom može računati na medalje. Ovog puta zaista su nijanse odlučivale. Ante je protiv budućeg Svjetskog prvaka, vodio 3:0 i samo zahvaljujući sekundici nepažnje, izgubio već dobivenu borbu. Nanizao je u repesažu lakoćom Bugare, Ukrajince, poigravši se s njima….. Slijedila je borba za brončanu medalju sa Amerikancem, prošlogodišnjim svjetskim prvakom. Sjedio sam doma i prije nego što je borba počela, već sam se bio oznojio od nervoze. Znao sam šta Ante prolazi u tim trenucima iščekivanja, bio sam 4 puta na Svjetskim veteranskim prvenstvima i nema ništa gore nego se zagrijavati u pomoćnoj dvorani, zajedno sa svojim protivnikom s kojim za par minuta izlazite na strunjaču. Onako se mjerkate ispod oka, puni ste nedoumica, strahova i gledate na taj prokleti semafor…. kad će vaša borba….. Da to sve već jednom završi….. Strašan, strašan je to emocionalni, psihički, fizički pritisak u kojem čujete vlastito srce kako je poludilo. Znam da je Ante to sve osjećao, znam da su Đok i Joso Matković učinili sve da ga smire…. Nažalost Ante je izgubio tu borbu za medalju, osvojio je sjajno 5 mjesto na svijetu. Svi mi koji ga znamo, ne samo da smo ponosni i sretni zbog vrhunskog rezultata…. Ali isto tako znamo da su zaista nijanse odlučivale o medalji, ovog puta te nijanse su otišle na drugu stranu…. I znate šta mi Ante na kraju kaže…… “Hvala ti Drago što si mi pomagao, vjerovao u mene, hvala mojim roditeljima, mom bratu Frani, Josipu Matkoviću koji mi je pomogao ne samo svojim savjetima, već i kao sparing – partner…. hvala izborniku, treneru Đoku koji vjeruje u mene, sad ću još više trenirati i idem iduće godine po tu jebenu Svjetsku medalju “…. Kada čujete ove riječi od dečka koji je razbio sve svoje strahove, marljivo trenirajući, dečka koji je uspješno upisao fakultet…. onda zaista nema razloga da sumnjate u njega. Ante ti si za nas već odavno Svjetski prvak, iskreno ti želim da ostvariš sve svoje ambicije. Sretno.

Drago Miličić

M.Šantek

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here