Teta Maca i striček Joža nisu imali djece. Živjeli su u Brezju. Treća, četvrta kuća s desne strane. U posljednjem ratu ta je petrinjska četvrt potpuno zbrisana s lice zemlje. Omanja ledina u središtu grada dugo je skrivala mutnjikave slike ranog djetinjstva. Slike u kojima se mirisi, okusi i osjeti topline prožimlju u sepijasti bezvremeni doživljaj. Teta Maca pravila je kolače s okusom Božića. Poslije, puno poslije krajem drugog tisućljeća, je najdraža na trenutak uhvatila taj okus praveći kolače s uvoznim, češkim, maslacem. Dan uoči Badnjaka tamo smo pekli pečenice. Mast se cijedila u crne limove. Ta se pečenka onda poslije mogla fino rezati tako da bi na svakom, i najmanjem, komadiću meso bilo čvrsto sljubljeno sa zlaćanom koricom i pripadajućim slojem masnoće između. To najmilija još nikad nije uspjela postići. I neće. Jer to je nemoguća misija za pećnicu, ma koje vrste ona bila. To je izvedivo tek na živoj, laganoj, vatri uz višesatno predano mackanje plećkica i slabina trideset kilogramskog odojka.

Teta Maca i striček Joža čuvali su odbačene knjige Hrvatske čitaonice. One koje novim vlastima nisu bile poćudne da ostanu na policama Narodne biblioteke. Pa kad smo se skučili u Dugoj ulici, šezdeset i neke, Stari je u dva runjaka donio tih tvrdo ukoričenih knjiga, izdanja Matice hrvatske, s kraja devetnaestog stoljeća. Inače knjige Poučne knjižnice Matice hrvatske odigrale su važnu ulogu u popularizaciji humanističkih, a posebice prirodnih znanosti u Hrvatskoj krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Te su knjige svojom likovnom opremom i tiskom bile ravnopravne ondašnjoj europskoj knjižnoj produkciji pa je Matici hrvatskoj uručeno nekoliko priznanja i nagrada s europskih knjižnih sajmova i izložaba.

Tako su te odbačene knjige postale moja prva poveznica s nacionalnom kulturom. Prva spona s europskom uljudbom; društvom čiji ću član formalno postati tek pedeset godina poslije. Sestra se još nije bila rodila, bio sam premali da šalabajzam po susjedstvu, pa su tako rukom crtane slike iz tih knjiga bile moj jedini prozor u svijet. Kišpatićeve Ribe ili Kučerino Vrieme, crtice iz meteorologije, postadoše omiljeno štivo. A kako još nisam bio vješt čitanju, milije mi bijaše povlačenje dugačkih neprekinutih crta olovkom; tintoblajkom. Sjedeći tako u malom pletenom stolcu, za malim pletenim stolićem kratio sam dane recenzirajući tu Preporodnu literaturu. Osobito sam cijenio prazne stranice pri kraju knjige gdje sam zacrtavao vlastite komentare razumljive tek nepismenom trogodišnjem djetetu.

Knjige bez slika sačuvaše mi za poslije. Smičiklasovu Poviest hrvatsku ili Vallinu Poviest novoga vieka čitala nam baka kasnije, već je i sestra bila uzrasta za sjediti za malim stolićem. Baka nije imala problema s korienskim pravopisom, pa su priče o kraljevima i njihovim davnim zgodama lagano, narodnim jezikom, klizile sa stranica knjige u dječju uobrazilju kroz oči; oči širom otvorene. Jednom, poslije, vidjeh iste takove oči u vlastite djece, dok im je najvoljenija, čitanjem dogodovština Harrija Pottera, kratila predugo čekanja u zračnoj luci; u Pragu.

U zadnjem ratu te su knjige, skupa sa svim ostalim, odnijeli sakupljači bijele tehnike. U nakani da satru svaki spomen hrvatskog imena, knjige završiše pod rakijskim kotlom. Neprikladna da se upotrijebe kao gorivo izdanja Matice hrvatske s kraja XIX. stoljeća svoj ovozemaljski put skončaše kao gusti bijeli dim. U posljednjem, osvetničkom, pohodu zapuniše nozdrve i pluća, slabom rakijom opijenih, dželata svojim teškim, oporim dahom.

Knjige koje gore osnova se i distopijskog romana Fahrenheit 451, američkog pisca znanstvene fantastike Raya Bradburya. Vrijeme pokazuje: tek poluproročko djelo.

Skulptor Lester Gaba sa svojom kreacijom, fantazmičkom lutkom Cynthiom
Skulptor Lester Gaba sa svojom kreacijom, fantazmičkom lutkom Cynthiom

Ne treba vam snaga vatre i pokora nuklearnog rata da ljude odviknete od Knjige. Dosta je da uvedete Slobodno Tržište. Knjižarski Tajkuni i Uvozni Lobi napravit će sve ostalo. Pisati knjige nikada nije bilo isplativo. Tiskati knjige više se ne isplati. Knjige su loša roba, teško se prodaju. U izlozima nekadašnjih knjižara umjesto novih izdanja knjiga sada plastični manekeni reklamiraju donje rublje. Želju za čitanjem potisnula želja da se odjenemo tom sjajnom nošnjom. Opravama šivenom rukama dalekoistočnih djevojčica. Robovski rad; ne mari. Čitanje knjiga, iz dana u dan, postaje sve više neprihvatljivo društveno ponašanje. Iz dana u dan postajemo sve više nalik lutkama iz izloga. Sintijama. Plastični izvana, prazni iznutra.

P.S. Poučna knjižnica Matice hrvatske (PKMH) pripada nizu najznačajnijih nakladničkih edicija u povijesti hrvatske knjige. U toj ediciji objavljeno je od 1878. do 1912. godine 37 pionirskih znanstveno-popularnih djela i prvih znanstvenih sinteza hrvatskih autora o hrvatskoj povijesti i zemljopisu (Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Radoslav Lopašić), o zemljopisu Europe (I. Hoić), o biljnom i životinjskom svijetu (Mišo Kišpatić, Stjepan Gjurašin, Ribe), o ekonomiji i demografiji (Fran Milobar, Stjepan Radić), o filozofiji (Albert Bazala), a posebice o prirodnim znanostima – geologiji, kemiji, fizici, meteorologiji i astronomiji (Bogoslav Šulek, Mišo Kišpatić, Oton Kučera). Matica hrvatska objavljivanje ove edicije povjerila je uredniku i svojemu tajniku Ivanu Kostrenčiću koji je odabrao skupinu mlađih Matičinih autora i članova Matičine uprave, u ono vrijeme ponajboljih hrvatskih znanstvenika.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here