Nepodnošljiva teškoća ostajanja

Jeste li razmišljali koliko ima jeseni u proljeću i obrnuto? Zelenilo je nekoć mlado lišće zamijenilo drugim bojama što navješćuju skori njegov odlazak. Ostavljenom crnilu golih grana preostaje samo da s melankolijom sanja prpošnost bivših dana i, strahujući od nadolazeće zime, nada se nekom novom proljeću.

Uvijek sam se, čitajući Kunderu, pitao zašto su onaj čehoslovački pokušaj ostvarenja „socijalizma s ljudskim licem“ iz davne 1968. nazvali „Praškim proljećem“, ukravši tako ime međunarodnom glazbenom festivalu što se od 1946. do danas održava u Pragu. I zašto baš proljeće? Doduše, nazvati ga recimo čehoslovačkim „zatopljenjem“ ili „topljenjem“ bilo bi pomalo deplasirano desetak godina od svršetka „Hruščovljevog zatopljenja“, kada je čvrsta ruka Leonida Brežnjeva već odavno ugušila reforme a dah Staljinovog ledenog doba se, iako oslabljen, vratio natrag. Istina, da su ga tako nazvali previše bi mirisalo na ruski boršč, a u proljeće se tako i tako topi led i pušta život da probuja iz svog ledenog stiska, pa kad bolje promislim „proljeće“ u nazivu je na mjestu.

Otkud mi sad najednom pade na pamet Kundera, kakve veze ima neko Praško proljeće s jednom hrvatskom jeseni i zašto uvijek kada u nešto polažemo nade govorimo o nekom novom proljeću? Samo neka od bezbroj pitanja što napadno bulje iz otvorenog kofera.

Uporno gledam vijesti na televiziji kao da će se nešto promijeniti time što ih opet pratim. Isti prilozi se vrte, iste slike, iste snimke, ista lica govore uvijek iste rečenice. Uspjesi, apeli, zahtjevi, optužbe, opravdanja, obećanja… Neke manje ili više poznate face pričaju u hrpu mikrofona. U svemu je zanimljivo kako mi nekako uvijek iznova uspijevamo pronaći način jako se emotivno baviti jednim, a nešto drugo što je jednako važno ili čak i važnije promatrati bez reakcije, utopljeni u letargiju i nihilizam.

Ljeto je kalendarski gotovo. Kao po narudžbi dolazi hladna fronta i ruši temperature na one primjerenije jeseni. Onaj ljudski mravinjak s obale se već davno razmilio, a s njim i oni što su ove krajeve već ranije napustili pa sad povremeno dolaze svojoj kući kao gosti, iako to ne žele priznati već i dalje misle o sebi kao domaćima. Nikada nećemo znati koliko će njihov posjet, sjajni automobil u kojem su došli ili cifre koje su bez neke osobite namjere izrekli, u susretu s nekim poznanikom utjecati na odluku ovoga da i on spakuje kofere. Slučajnost!? Poput Beethovena, jedne od onih šest slučajnosti što su spojile Terezu i Tomaša.

Što ponijeti sa sobom kada kupiš jednosmjernu kartu? Još jednu košulju, druge cipele, omiljenu knjigu ili možda, umjesto polucilindra, slamnati šešir za plažu napunjen pjesmom zrikavaca, okusom ljetnog poljupca, mirisom  pečenih kukuruza, zrelih jabuka i vrbika uz rijeku. Maglovite uspomene u ogledalu.

A. Olujić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here