Sutra se ide u svatove, pa ćemo opet malo o veselim temama.

Ja kad se sjetim priprema za svatove mog juniora… pa to je bilo za nebilivit. Naime, ja sam bila dovoljno pametna da se eto prekreči hodnik i malo strop u kupaoni i kuhinja tjedan dana prije svatova. I sve je bilo donekle normalno dok se nije primilo krečit kuhinju; povučeš valjkom – otpadne cijela krpa farbe, pa sam na kraju morala zvat čovjeka da dođe pogulit pa pregletat pa tek onda krečit. Pa se ubila peruć sve iza krečenja, jebalo me krečenje. Pa okrči terasu. Pa pokosi dvorište. Pa operi prozore i peglaj (naravno) zavjese. Pa radovi ko za krunidbu švedskog kralja.
Pa dan uoči dana D završno glancanje stambenog objekta, kuvanje graha za salatu, trpanje pića u frižider. Pa pedikerski dio osobne artiljerijske pripreme, nezgodno je da dođu gosti a ja s nogama u lavoru, namačem kurje oči. Naravno i depilacija, jer znam da ću na dan D blejat pa da ne iskasapim noge britvicom, kak ću kostim obuć jebote a noge ko da sam se iskrcavala na Normandiju.

Pa na dan D prvi plač kad je frendica došla okitit ogradu i šator i uredit stolove. Pa slaganje ovala s mesom i pravljenje salata. Pa drugi plač kad se kreno slikavat, znate kak to sad ide – fotošuting traje dulje neg svatovi. Pa slaganje stolova, napravila sam sigurno brat bratu petnajst kilometara po štingama – te tanjurići, te beštek, te čaše i salvete, te pepelljare. Pa kod frizerke, e to je bio spektakl jer sam još uvijek imala kosu ko Matovilka; pa pundža sa stosedamdesetdevet špangi kineskog porijekla, koje su komotno mogle poslužit i ko gromobran (da je kojim slučajem bilo grmljavinskog nevremena ubilo bi me ko zeca nasred parka). Brže kući, pa treći plač kad se vratio sa fotkanja jer do tad nisam vidjela vjenčani buket. Oblačenje i nervoziranje s moje strane, jer sam se preznojila pet puta dok sam se obukla (bilo je tridesetosam stupnjeva taj dan).

Pa pristigli gosti, pa oko njih; pa nervoziranje jer kasne tamburaši (navodno su se izgubili na ulazu u grad, ko da su ulazili u Njujork a ne u Petrinju). Pa četvrti plač, iz ko zna kojeg razloga, pa popravljenje maskare jer se počela otapat od soli iz suznih kanala.
Odma je uslijedio i peti plač kad smo krenuli od kuće, koji se ubrzo pretvorio u šesti plač kad smo stigli po mladenku i sedmi plač kad sam je vidjela. O osmom plaču u crkvi sad ne smijem ni pisat jer ću se opet rasplakat. I još je jedan bio, deveti po redu, kad sam prišla čestitat novopečenim supružnicima. Iza toga je sve bilo lako, samo sport i glazba. Jedino su me oči pekle ko da sam varila bez maske u brodogradilištu i ne izgledam baš najbolje na fotkama (srećom ih nema puno).

I nemoj da me sad neko pita zašto sam toliko plakala. Vrlo je dirljivo gledat svoje dijete kako kreće u život koji je tek pred njim. Drugi je par cipela što tak zaradiš tešku očobolju idućih tjedan dana; kapci ko sarme i ne vidiš na dalje od jednog metra. Ali vrijedi.

Gordana Ross

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here